Bilo je o epigenetici i u novembru prije tri godine (OMG!), ali od ponavljanja pa jos uz malo izmjenjeni ugao, nikome nije bilo zlo. Nikome nije skodilo ako se neke komplikovane stvari ponove.

Ervin Šredinger, fizicar, matematicar, covjek koji je definisao funkciju talasa i tako otvorio varata matematici u fantasticni svijet kvantne mehanike, bacio se u knjizi Sta je zivot, na – genetiku. I priznajem bas kao sto je uvodnicar, takodje poznati matematicar R. Penrouz, napisao, jedna izuzetna zanimljiva i lako citljiva knjiga. Zadovljstvo za nas „biologicare“ je kada fizicar udje u biologiju sa velikom moci da obuhvati („grasp“) temu i onda je prikaze jednostavnim rijecima.

Ali. Knjiga je pisana prije 1962. i sto se znalo do tada, znao je i autor. A nije se znalo jako puno… Recimo epigenetika, pojam koji je bio u opticaju medju naucnicima vec od 30-ih godina, ali svoje pravo znacenje je dobio tek 90-ih. Ni ja koji sam izucavao genetiku 80-ih godina nisam imao ideju o epigenetici…

Ali vratimo se u 18. vijek. U Francuskoj Z. B. Lamark pokusava da objasni razvoj vrsta (evoluciju). Njegova glavna ideja je bila da bice unutar svog zivotnog vijeka razvije neko svojstvo, najcesce u relaciji sa okolinom (adaptacija) i onda se to svojstvo prenese dalje na potomke. Darvin je znao za Lamarkovo djelo, ali je bio prvi, a kasnije su dosli svi drugi do dan danas, koji je kritikovao Francuza. Poznato je da je Darvin smatrao da se dogode neke promjene (danas, mutacije) koje izmjene bice i u relaciji sa okolinom ta promjena prolazi test: valja, vrsta ide dalje, ne valja, propada. Dakle mora da se dogodi promjena u naslijednoj masi (DNA) da bi se ona prenosila na nove generacije. Ne moze da se naslijedjuje neko iskustvo jedinke kako je mislio Lamark.

I onda je dosla epigenetika koja je pomirila ova dva suprostavljena stava.

Sustina epigenetike se najbolje shvati ako sebi postavimo pitanje: svaka celija ima isti sastav nasljedne mase (2 m DNA), pa ipak neka ce se celija razviti u bijelo krvno zrnce, a neka u misicnu celiju. I dalje ce one imati isti DNA, ali izgledom i funkcijom to su potpuno razlicite celije. Kako? Epigenetika time vlada. Jedan hemijski tepih (CH3 molekule) lezi iznad DNA i iz tog „tepiha“ krecu signali prema DNA da se aktiviraju samo odredjeni djelovi te DNA: da bi nastao leukocit, aktivirace se jedan dio, a za misicnu celiju, nesto drugo od iste DNA . Vrlo elegantno i ekonomicno rjesenje Prirode i evolucije. Dovdje je i Darvin u pravu. Ali mora se postaviti jos jedno pitanje: kako to da polne celije koje su takve jer ih je njihova epigenetika definisala, stvaraju prve celije novog bica, a da te nove celije imaju moc da dejstvom raznih epigenetiskih scenarija daju sve ostale vrste celija? Po nekoj logici od polnih celija bi se dobijala samo nove – polne celije. E pa polne celije se resetuju i sva epigenetika se izbrise. One idu dalje u novi zivot bez tepiha (zigot, embrio), a te nove celije poslije dobiju ponovo gorepomenuti „tepih“. E da je ovo znao Darvin, tek bi bio srecan: ovo definitivno izbrise sva iskustva i nove adaptacije vlasnika polnih celija koje su krenule dalje… Ali izgleda da nije tako! Resetovanje nije 100-postotno! Nesto ipak prodje dalje i onda imate dvojicu blizanaca koji su zivjeli u razlicitim sredinama i njihovi potmci naslijede razlicite, sa njihovim sredinama harmonicne osobine. Npr, dvije razlicite masinerije metabolizma u zavisnosti je li jedan blizanac zivio u izobilju sa cokoladama, a drugi gladovao. I eto i Lamark je imao razloga za radost: uslovi zivota i adaptacija individue, mogu da se kao nova osobina prenesu na sledecu generaciju. Konkretno, perma primjeru koji je najvise impresionirao Lamarka, ako bi lisce drveca bilo sve visocije, zirafe bi imale sve duzi vrat: sinov duzi od ocevoga…. Vrat.

Bila je jednom davno u Beogradu u Ulici Ljutice Bogdana br. 2, odmah uz Zvezdin stadion, jedna zena Ljuba. Zovem je tetka, zbog razlike u godinama. Umrla je (osim ako danas nema 130 godina??) nesrecna i razocarana. Duboko razocarana u zivot. Ali, opet, toliko razocaran moze biti samo onaj kome je bilo strasno lijepo, pa- nestalo. I da, upravo je tako bilo. Njen muz, zaboravio sam mu ime, i ona zivjeli su sami u stanu. Nisu imali djece, sto ih je sigurno dodatno zblizilo, mada ima brakova koji se bas zbog toga raspadnu. Ipak, mislim da je cesce, da nemanje djece, kada prodju reproduktivne godine i kada se covjek pomiri, ojaca brak. Njihov jeste. Ali, nesreca ne bira. Muz dobi karcinom na vrlo nezgodnom mjestu , na vrhu polnog organa. Mjesto je nezgodno, jer stari penzionisani oficir nije bio voljan ovu svoju brigu podijeliti sa Ljubom. Sve dok na vesu nije bilo sve vise i vise krvi i drugih boja. Bilo kako bilo, bolest je otisla daleko, pojavile su se metastaze u obliznjim preponskim zlijezdama, pa su se i one otvorile (rane) sto je sve zajedno stvorilo jednu opasnu, ali i ruznu, na mnogo nacina neprijatnu sliku. Ja sam tada kao vojnik u prekomandi, ali doktor bez polozenog strucnog ispita, ostao u Beogradu i ne vezujuci cizme, bio prekomandovan sa Banjice na – Banjicu. No kako nisam bio doktor u administrativnom smislu, zapalo me je da radim posao bolnicara po cijelom Beogradu, ukljucujuci i Topcider i Zvezdin stadion. Moram priznati, simpatican scenario: jedan tim, vozac sanitetskog kombija, doktor i ja, kruzili bi tako po Beogradu sa nalozima i obilazili vojne osiguranike. Previjanje, injekcije, infuzije, smirivanje bolova, ali i pauze, buregdzinice, slasticarne.. gdje nas je bilo volja. Znao sam Beograd skoro kao i taksisti. I tako jedan nalog je bio i u Ul. Lj. Bogdana 2 kod gospodje Ljube. I dok je vozac sjedio u svom zelenom kombiju i cekao, ja sam u stanu obavljao posao bolnicara, trosio gaze, vate, tufere (sve dobijano uredno pakovano i sterilisano sa VMA, negdje dolje, na minus 2 spratu) i poslije toga uzivao u fantasticnom rucku koji bi nam Ljuba spremila. Mozete misliti kako sprema hranu zena od blizu 70 godina, porijeklom iz Leskovca!

Zasto ovo pisem? Pisem da bi dosao samo do jedne recenice, koju je Ljuba ponavljala jednom na sat. Ili dvije recenice… „Zivot je tezak Stara Gimnazijo“ (zvala je ona mene imenom, a ne alijasom), da bi odmah dodala „zivot je odvratan“. Ponavljala je ona ovo jos i vise kada je muz umro. Mi smo ostali u kontaktu, ja bih je tu i tamo posjecivao, sta vise nasa relacija je pocela da smeta daljnjoj rodbini koja je cekala na ovaj stan. Ali ove dvije recenice su me kasnije cesto pratile i kroz moj zivot. Mislim, zavisi koliko ti je nizak prag da se krenes zaliti, ali ako su uslovi ostvareni, ovo je bio idealan nacin da preneses poruku. Jer svi znamo da je zivot tezak. Definitivno je tezak, a nekada i odvratan, pa ne fali prilika. A jos je vise prilika kada nekom bliskom, koga treba „tjesiti“ (znaci kroz salu), „pokazes“da razumijes njegovu situaciju.

I ovdje sad dolazimo do – Crkve. Zivot jeste tezak, mi smo slabi i treba nam utjeha. Ideja religije, da pruzi ljudima utjehu, toliko je mocna da se evo odrzava 2500 godina u raznim formama. I ideja je zaista odlicna. Tesko bi covjek bez nje. I kad je imas onako tiho, skromno, za sebe, intimno- nema sta da se zamjeri. A onda je na scenu usla Crkva. Sa svestenicima, pa zgradurinama, pa cijelom svojom organizacijom koja ima samo jedan cilj: na planirani i organizirani nacin prodavati ideju utjehe. Oni, svi zajedno koliko ih god ima mogu da nestanu, jer nam nista ne trebaju. To mnogo ljudi ne zna i ne razumije jer nismo svi jednako slabi. Ima slabijih od slabih. Jedino sto treba zadrzati su crkve jer imaju umjetnicku i estetsku i urbanisticku vrijednost i treba zadrzati (svako moze sam da bira) neke licnosti iz davne proslosti Crkve koji su i pored trzisnih principa Organizacija, ostali vjerni ideji da pomazu u prenosenju utjehe. Pomazu, a ne prodaju. Nekako je ljudski da svoju potrebu projeciramo prema Osobi, a ne Ideji, jer okreni, prevrni, ovisni smo kao ljudi od antropologije. Valjda smo je zato i izmislili? Ako se ideja utjehe moze shvatiti siroko, pa ulazi malo i u zivot poslije smrti, neka je laka zemlja tetki Ljubi. Zasluzila je.

Gledajuci danasnju politicku scenu Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova,… potpuno mi je jasno zasto ljudi, glasaci, kada pricas sa njima imaju jedan stav, a kad izadju na glasanje – drugi. Zvuci zaista cudno, paradoksalno, zapravo netacno, ali – tacno je. Krenite bilo kojim krajem nase dobre i nikad prezaljene zemlje i razgovarajte sa ljudima. Rijetko ko ili niko nece izraziti zadovoljstvo, mir, spokoj i vjeru u trenutni odnos snaga na politickom vrhu. Svi ili makar skoro svi ce izraziti nezadovoljstvo i agresiju prema vlastima. A onda dodje glasanje i svi (vecina) glasaju da se odrzi status quo . Kako???

Pisao sam o ovome mnogo puta. Kljucna rijec je suzanj, znaci covjek koji to zapravo nije, jer je uplasen, nesiguran i bez samopostovanja. Sto bi rekli, ubijen u pojam. Za takvog glasaca, Stokholmski sindrom je samo jedan dio „klinicke slike“: on jednostavno ne moze da se otme od pritiska (unutrasnjeg) da glasa za svoje tirane. A pisao sam i zasto je to tako. Tito, jedna partija, lazi, propaganda, kult licnosti i zastrasivanje. Premlacivanje, eliminisanje politickih protivnika. Jednom rijecju strah i letargija. Ok. Moj otac zaista nije imao nikakve sanse da se otme ovome. Prvi posao je dobio sredinom 50-ih godina, clan partije i silni sastanci sa prijetecom atmosferom i ispiranjem mozga. Svjedok stradanja slobodnomislecih, rijetkih pojedinaca- jednom rjecju, atmosfera bez otvora za neku promjenu ili cak ideju o promjeni.

A ja? Mozak pocinje da radi u gimnaziji. U mom slucaju, to su bile rane 70-e. Potrefilo se i najbolje vrijeme kroz koje je Jugoslavija prolazila. Poslednji dobar period… Gimnazija, drustvo, zabavljanje, prvi alkohol, uvijek napolju (ili u svojoj sobi sa domacim radom) kad su na TV vijesti. Novine dosadne. Znaci kroz gimnaziju, nikakve ideje o politickom sistemu u kojem sam zivio. Sto bi se reklo, pojma nisam imao i nije me interesovalo. A onda studije. Osamdesete… Studenti. Elita drustva. Svaki cuje nesto, a svi cuju – sve. I diskutuju. I pojave se imena kao Zika Pavlovic, Zelimir Zilnik i – Bato Cengic. Ime Bata Cengica je za nas studente sarajevskog univerziteta bilo omotano uzbudljivom misterijom. Nije bilo nikakvih izvora informacija, pa je zato bila mistika, ali ime je odzvanjalo u nasem krugu kao recimo danas, planetarno – Spajk Lija. Znaci neko ko se usudio da napravi umjetnicko djelo koje se nece dopasti Titu. Neko ko je stajao na suprotnoj strani od Veljka Bulajica. I onda krene interes… Cujes neke poluinformacije o Beogradu i Nadvoznjaku. Kada je Tito prevario studente, a neke i prebio. I onda 1980. Klub Kuk, disko klub sarajevskog medicinskog fakulteta, klub cija aktivnost je finansirala ekskurziju apsolvenata. I dan danas, 44 godine poslije, osjecam smrad vazduha kada se udje u klub po danu, nakon prethodne vesele veceri… Uglavnom, kada smo mi vodili Kuk, stigla nam je posjeta studenata beogradske medicine. U jednom trenutku, izmedju pjesama Boni eM-a culi smo Idole i Maljciki. Pjesma koja je bila muzicki pandan Cengicevog Pismo- Glava, ali pjesma koja je kod nas (mene) naisla na plodno tlo i potpuno adekvatno odjeknula: kritika. KRITIKA. Razumio sam. I onda sam, valjda (cuj, valjda??? sigurno) pod dejstvom sarajevske pive krenuo da cestitam jednom po jednom beogradskom studentu na hrabrosti da u svojoj sredini iznjedre Malcike. Mi u Bosni, nismo smjeli…. Imali smo Dugme, Plavi orkestar, Jadranku, ali i kod nas je kuvalo: Zabranjeno pusenje, Elvis Dz Kurtovic, doktor Nele Karajlic i TV serijal koji je pokazao sta ce se dogoditi. Ej, Pusenje predgrupa Dugmetu. Umjesto da bude obrnuto. Razumio sam. Nisam mogao nista ni uciniti, ni promjeniti, ali sam razumio. A kad se pojavio Rim-tu-ti-tuki, poceo sam planirati odlazak iz zemlje. Nazalost, to je bio moj „doprinos“….

Inspirisao me je sledeci citat: “ Ako kroz mnogo godina posmatranja ne vidis jedan proces, to znaci da je nemoguc“.

Jasno vam je- rijec je o termodinamici.

Vise puta sam pisao da tamo gdje prestaje klasicna mehanika, pocinje – kvantna. Sad vidim da je ovo malo pojednostavljeno. Mora se negdje izmedju njih ugurati termodinamika. I dok je klasicna fizika stara oko 400, termodinamika, je samo 170 godina (kvantna, jos mladja, samo stotinjak). Ne mogu reci da Mansa Durakovic (Stara Gimnazija, Mostar, fizika) nikada nije rekao da nam Njutn nije sve otkrio, odnosno da ni on sam nije sve bas najbolje razumio, ali ipak sam malo razocaran. I sa Njutnom i sa Mensom. Danas se pitam (jer zapravo, pojma nemam) koliko je Njutn uopste znao o energji? Znao je za potencijalnu koju je povezao (ispravno) sa gravitacijom, mada nije znao bas kako to „radi“, znao je kinetsku („u prste“) i…? Nuklearnu? Hemijsku (iz molekularnih veza)? Internu? Nista. Sta je znao o onome sto smo svi ucili napamet: energija je neunistiva- ona samo mijenja oblik? Nista.

Njegov svijet su bili kretanje, sila, rad, momentum, pritisak, ubrzanje i one gore dvije vrste energije. U grubo. I bolje da umro u neznanju, jer bi ga jedan obicni mali eksperiment koji danas svi mogu da urade (bolje receno razumiju) natjerao u ocaj. On je shvatio da postoji jednakost izmedju rada i promjene energije. A da vas prvo pitam: sta je rad? Kad nosac tegova stoji kao ukocen sa 120 kg iznad glave kako bi impresionirao sudije- je li to rad? Ne. Rad je bio 10-ak sekundi ranije… Rad je uticaj sile na predmet, ali predmet mora da se krece.

Sjecate li se stuka? Ona mekana supstanca, za neke vrlo prijatnog mirisa, a koja se koristila da ucvrsti prozorsko staklo u drvenom okviru. Danas se vise ne koristi. E sad zamislite da se dvije gomilice stuka krecu jedna prema drugoj i – sudare se. Obje su imale svoju kinetsku energiju (2K) koja je u sudaru nestala. A kako su se nakon sudara prestali kretati, rad je bio nula. Znaci matematicki bi pisali 0W=-2K (nula rada i minus dupla kinetska energija), sto je nonsens. Ovdje bi ispalo da energija nije neunistiva st bi bilo, uh, ne smijem ni da pomislim (za jedinicu iz fizike, na polugodistu).

Najgore je sto Njutn ni kad bi mu covjek objasnio, ne bi htio ni da cuje. Cijela Njutnova mehanika se bazira zapravo na idealiziranim objektima (koji ne postoje, vec su samo modeli): cestica sa masom, ali bez volumena i – ovdje vazno – kruta tijela. Kruto tijelo znaci da cijela njegova najsitnija struktura (zvali je atom ili kako bilo) miruje: nema kretanja. A zapravo atomi su u stalnom kretanju (vibriranje, oscilacije, spinovi) i sile izmedju susjednih atoma su stalno aktivne. Previse elektrona se odbija, a kad ih nema- privlacenje. I tako stalno. Iz tih diskretnih, ali definitivnih kretanja generira se tzv. interna energija koju ima svako tijelo, stvar, materija. I kada su se dvije kuglice stuka sudarile i zakratko deformisale, nastala je prekompozicija atoma na dodirnim povrsinama cime se utrosena kinetska energija prenijela na unutrasnju. Unutrasnja energija se transformisala u toplotu (usput kad kazemo da energija mijenja oblik, ona to radi kroz rad, toplotu i prenos materije) i taj je proces trajao kratko jer je okolina sudarenih kuglica lako preuzela novi fond energije u formi toplote. Za tren oka, nastupio je mir, ravnoteza, ekvilibrijum ili tacnije termodinamski ekvilibrijum.

Sta znaci onaj gore citat? Odnosi se na jedan fini prirodni zakon, zakon o ravnotezi. Ako jedno tijelo ima vecu energiju, a drugo manju, i ako medju njima postoji „kanal“, energija ce se rasporediti tako da ce poslije kraceg (soljica vruce kafe zaboravljena u sobi) ili duzeg (caj u termosu) vremena izjednaciti. E sad naucnici su posmatrali, posmatrali, vijekovima, oci su im ispale, hoce li se pojaviti proces da se energija krece iz sredine sa manjom vrijednosti ka sredini sa vecom (iako se prvi zakon termodinamike/zakon o konzervisanju energije – „energija je neunistiva“/ ne bi nista ovome protivio), ali ovo nikada nije vidjeno. Znaci- ne postoji.

Nemam neko visoko misljenje o narodima. Ima ih razvijenijih, ima ih primitivnijih, ali generalno, slazem se sa Gausom: sve cega ima u velikim kolicinama, ne pripada bas eliti….

I zato sam svjestan, a i svakodnevno se u to uvjeravam, nasi narodi jos uvjek ne razumiju zasto je izbio ovaj nas poslednji rat. Moram priznati da mi je to misterija. Razlozi izbijanja i naseg i vecine drugih ratova su toliko jasni da ostajem bez rijeci kad cujem kako ljudi koplikuju. Naravno, „narodovih“ objasnjenja ima skoro koliko i ljudi, ili makar naroda, ali u nasem poslednjem ratu, dvije glavne sukobljene strane, imaju dva objasnjenja koja polako postaju dio kolektivne svijesti i skoro pa kao neka vrsta istorijskog anksioma: nema sta da se dodaje ni provjerava. Srbi smatraju da im je prijetilo istrjebljenje i krenuli su da kako spase svoje, tako i da konacno zaokruze teritorij na kojima zive Srbi, e kako bi za „vijeke vjekova“ sprijecili slicne situacije. Hrvati opet misle da Srbi vise nisu mogli da skrivaju ambicije stvaranja Velike Srbije, jer im nesto fali u glavi i krenuli su u realizaciju toga („informisaniji“ ce pomenuti i Garasanina, kako bi ispali pametniji). Obje teorije su pogresne. A primjecujete da imaju dosta zajednickog! Velika Srbija ulazi u obje teorije? Mora da je onda tu nesto tacno?

Razlog ovog rata, kao i vecine drugih ratova, jeste ekonomija. Konkretno, losa ekonomija. Prije nego sto pomenem par najnovijih primjera iz nase stvarnosti, a koji potvrdjuju moj stav, podsjeticu samo na jednu jednostavnu logiku. Bogata zemlja znaci visok stepen zaposlenosti. I ovo je skoro zavrsni dokaz! Ako moras ili „moras“ sutra ujutro u 7 na posao, kako onda ici u neki magacin na periferiji grada da se zaduzis za uniformu i gasmasku??? Sta da kazes sefu? Bogata zemlja znaci da je vecina zadovoljna poslom, platom, sansom za karijeru. Imas kupovnu moc, a to znaci da imas i planove za kupovinu novog auta, pa onaj miris novog auta… Bogata zemlja znaci da nije preveliko opterecenje uzeti kredit. Jos veca kupovna moc. Rastu ambicije. Put u Njujork. Mozda kuca na Hvaru? Alternativa, magacin i smrdljiva, debela, zimska uniforma???? Ne ide.

Ali dva lijepa primjera iz ovog trenutka. Njemacka pod zestokim stresom od talasa migranata iz Sirie, Kurdistana, Libije, Turske. Njemacka je bogata zemlja, ali njeni gradjani su samim tim i zahtjevniji. Hocu reci, njihov pad subjektivnog dozivljaja blagostanja za par procenata je kao kod nas pad za 3 cetvrtine. I postaju nervozni. Sta se dogadja kada narod jedne zemlje postaje ekonomski nervozan? Ide u proslost. Zakon. Da bi lakse i brze preselio u proslost, opet zakonski, pojavljuju se ljudi koji krecu sa kampanjama. Price se gomilaju, sjecanja, zastave, poklici…. Budi se kolektivna proslost. I to ona najgora koju svi narodi imaju i koja obicno lezi kao talog na dnu kolektivne svijesti. Dok je dobro, od „brige“ kako odabrati izmedju BMW-a i Audija, niko ne misli na taj talog. Ali kada krene ekonomska zabrinutost, neki idioti nas podsjete i talog pocinje da se komesa. U njemackom primjeru imate jasnu i ubjedljivu pobjedu fasiste na lokalnim izborima. Da, fasiste, jer to je njemacki talog. I onda ako bude dalje komplikacija i pocinje oruzje, svi ce reci da su Njemci pokrenuli sukob jer su fasisti. Vidite i sami koliko je to idiotski zakljucak.

Drugi primjer je toliko lijep da je – presladak.

Gradonacelnik jedne istarske opstine kaze :“……“uspijevamo prekoračiti preko imaginarnih crta među nama koje nazivamo granicama…“ misleci na ganicu izmedju Istre i talijanske oblasti Veneto. Ovo „pravilo“ vazi u regijama sa slicnim kulturama (i zato sam ja, usput zestoko protiv ukrajinskog otpora jer se zbog tih „imaginarnih crta“ gubi cijela generacija mladih ljudi, a kulturoloski nema nikakve razlike), ali sredine sa slicnim kulturama mogu vjestacki da se naprave „neslicnim“, pa onda imate jednog drugog gradonacelnika u Hrvatskoj- ovaj put iz vrlo pasivne sredine – koji zabranjuje neku srpsku kulturnu manifestaciju, manifestaciju koja predstavlja obicaje!!? Treba li posebno pomenuti da postoje velike ekonomske razlike izmedju zapadne Istre i zalednja Sibenika?

Dakle, stvar je veoma jednostavna. Tito je sa svojim debilima (jer slozicemo se ekonomiju definisu politicari, pogotovo ako su stabilno na vlasti 4 decenije!) doveo do kraha Jugoslavije krajem 70-ih i pocetkom 80-ih. Cak su poceli prvi strajkovi??! Raspad ekonomije zabrinuo je svakog pojedinacnog gradjanina Jugoslavije. I, po istorijski prepoznatljivom zakonu, javili su ljudi sa „rjesenjima“ iz proslosti. Nas je specifikum (mozda i Poljska?) da u slicnim situacijama, prva reaguje Crkva i pocelo je talasanje taloga proslosti koji svaki narod ima u svom sjecanju. Potisnuto pocetkom 70-ih, ali oslobodjeno, pocetkom 80-ih. I zanimljivo, narodi- oni sa pocetka teksta, vide samo te povrsne fenomene, samo te simbole, zastave, koracnice, kosti i mosti. Nista drugo ne vide?! Ali, to je opet – Gaus.

Dugo me je mucilo pitanje sta je u poslednjem ratu bio „sarajevski atentat“? Sta je cijelom procesu dalo zamah? Nazalost, Ante Markovic. Da se on nije pojavio i unio paniku medju komuniste svih boja, mozda bi se nekako izvukli? Mrcvarenje, folklor, samari, tuce u kafanama, ali pomoc svijeta i – opstanak drzave? Ne znam. Ovo je vec iz opsega sta bi bilo, da je bilo….

Djokovic ulazi na centralni teren americkog teniskog takmicenja, a pred samim vratima, kamera se fokusira na jednu plocu. Mi bi rekli, spomen plocu. Na toj ploci su citirane rijeci velikana tenisa u Americi, njihove teniserke Bili Dzin King (Billie Jean King). Ona je valjda negdje izjavila:

PRITISAK JE PRIVILEGIJA

Svi mi, znaci, ukljucujuci dakle i mene, koji smo zivjeli jedno duze vrijeme i imali tu „privilegiju“ da se suocimo sa raznim problemima, naravno, primjetili smo ovaj natpis. Hocu reci, lako nam je upao u oci. Oni koji ne prate tenis, ostace bez ovoga teksta i njegovog sadrzaja, bas kao i djeca koja imaju sasvim drugu vremensku perspektivu jer su njihove zivotne teskoce za sada, samo dobiti sladoled ili ne, dobiti mobilni ili ne….

Privilegija. Rijec koja se ne koristi pretjerano u nasem jeziku. Uzeli su je komunisti za sebe. Ali bas zato se usjece u mozak i lako je se vidi kad god se negdje pojavi. Zanimljivo, poslednji put sam je vidio vidio /cuo/ procitao u jednoj americkoj seriji koja je isla na nekoj TV platformi. Muz odan porodici, zena, ne bas toliko, pa imaju zenu koja im pazi djecu i onda kaze ta zena: „Privilegija je gledati kako djeca odrastaju“. I vec u ovom primjeru je rijec „privilegija“ dobila jedno posebno mjesto, jer je ostala cvrsto vezana za – teskoce. Svi koji imaju makar 7 dana iskustva sa malim djetetom do godine, znaju koliki je to posao. Kad ce jesti, sta ce jesti, kako ce jesti, kako obrisati teren nakon obroka, kako dijete i odjecu oprati poslije obroka, kad ce spavati, kako uspavati, ko ce je nositi, kako je sjesti, sta kad place, sta kad vristi… Evo, ovo je samo jedna recenica napisana za 1 minut, a sadrzaj? Dvadeset i cetiri sata. E, ali zena (iz primjera) kaze, gledati kako djeca odrastaju je privilegija. Da, gledati…. Ali, razumijemo se. Zena koja cuva dijete, ne gleda – ona radi, ali eto ipak to smatra privilegijom. U redu, ne moramo se sada natezati oko ovoga. Sustina je da ima poslova, napora, muka… koje neko dozivljava kao privilegiju.

I sad Bili Dzin. Ona je takodje osjetila potrebu da sve svoje napore, trening, takmicenja, jednom rijecju – muke, dozivi kao privilegiju. Ona je naravno upotrebila rijec koja je u Americi mnogo poznatija i cesce se koristi nego nasa MUKA – PRITISAK. Moram priznati, toliko je ona to sjajno sublimirala i sazela, da sam evo, morao da napisem i novi tekst u mom blogu. Impresioniran.

Zasto?

Pa zato sto su najprije tzv. ocevi hriscanstva (Pavle, Petar, Jovan…) pokusavali da napisu jedan tekst (kasnije je nazvan Novim zavjetom) u kojem ce objasniti narodu voljnom da uzme hriscanstvo, da je zivot jedna najobicnija patnja, a da tek nakon toga, ako uspijes da se odupres svim izazovima, slijedi nagrada. Oceve hriscanstva su probali da nadopune sveci i pisci doktrine koji su se pojavila 200, 300 ili vise godina nakon Pavla. Teska je to misao: hajmo se muciti za zivota, pa ce poslije biti bolje. A to poslije, niko jos nije vidio, ni potvrdio. I onda se pojavila „prava“ misao: nije cilj vjerovanja postici ovo ili ono- ne, cilj je put. Cilj je biti na putu ka tome „ovome ili onome“. Nije cilj, cilj, put je cilj. Bravo! Sjajna formulacija, mora se priznati, ali – po mom misljenju Bili Dzin je svojom jednostavnom recenicom i porukom na ulasku u Artur Es arenu, sve to pomela i mnogo bolje sazela. Zasto je ova recenica tako mocna? Pa rekao sam gore na pocetku: ako je covjek uspio skupiti nekoliko decenija zivota, uspio je sigurno skupiti i masu neprijatnih iskustava, izazova, bolova, poraza, tragedija. I sve to pojedinacno, a da ne govorim o zajednickom djelovanju – moze da slomi covjeka. I slomi mnoge. Ali ako vi procitate Bili Dzininu recenicu, shvatite (makar u mirovanju, izmedju dvije nesrece!) da je biti u sred nesrece, ono pravo. I onda osjetite snagu i solidarnost grupe. Jer ako je to ona rekla, to mora da znaju mnogi. I vi budete dio te grupe. To je potpuno isto kao kad padne avion, svi poginu, pa se rodbine poginulih, iako se medjusobno ne poznaju, nadju na mjestu tragedije da pale svijece, postavljaju cvijece i igracke. Bol se podijeli sa grupom. I to je formula za prezivljavanje. Bili Dzin King je jednom recenicom izgovorila sve ovo sto su se mucili ocevi hriscanstva od Pavla do Tome (Akvinskog). Svaka cast za jednu Amerikanku koje mi iz Evrope dozivljavamo kao – plastiku.

Namjerno nisam stavio ono glupi pod znake navoda iako sam time rizikovao da oni najprosvjeceniji medju citaocima pomisle, boze koja nepismenost! Nisam stavio znake navoda, jer nisam htio ispasti pismen, vec sam tom omaskom zapravo najavio temu.

Znaci za one manje prosvijecene da objasnim- nema pametnih birokrata i zato je konstrukcija ‘glupi birokrata’, pleonazam. Ma nije ni (samo) pleonazam, vec je misnomer, oksimoron, znaci konstrukcija koja je u svojoj sustini nelogicna i pogresna. Konstrukcija u kojoj jedan dio iskljucuje drugi.

Evo prvo par primjera prije nego sto po dobrom obicaju u matematici, krenemo sa izvodjenjem dokaza, tj. rjesavanjem hipoteze.

Hrvatski primjer.

Prijavljujemo se supruga i ja za boraviste u Hrvatskoj u lokalnoj policijskoj stanici (postaji). Prvo ona. Imamo li nekretninu? Imamo. Fino, ali gdje je dokaz. Izvadim ja izvod iz katastra (cuvena cestica) i ona to pokaze. Kuca? Ja. Koji je broj? Cetrdeset i sedam kazemo mi. Fino, ali gdje je dokaz? Pa… vec su i postari poceli donositi cak i vrlo komplikovane pakete (Amazon). Nema to veze, otidjite do katastra neka vam daju broj kuce. Napolju je 45 stepeni. Odem i za nekih sat vremena se vrati sa brojem (papir u ruci). Moram li napominjati da sam u katastru nakon objasnjenja sta zelim, morao prvo ispuniti zahtjev za izdavanjem broja kuce? Ne, ne moram. I tako na jedvite jade zavrsi supruga prijavu. Sad ja. Gdje zivite? U istoj kuci. Izvod iz katastra. Pa dao sam vam. E, ali to je za nju. Mozete li kopirati? Ne kopiramo za stranke. Odem i kopiram. Koji je broj kuce pita birokratica. Okrenem se i odem u katastar po novi (isti) broj…

Svedski birokrata

Nova zgrada i stan na vrhu. Kad kisa pada, ako vrata nisu zatvorena, sve udje unutra. Htio bih postaviti nad vratima neku vrstu malog krova od stakla, tek toliko da mogu nos promoliti…Kucni savjet trazi da dobijem prvo od opstine gradjevinsku dozvolu. Opstina ima jedan formular bez obzira da li pravis hangar za avione pored kuce ili stakleni krov 70 cm dubok. Ali, pokazuju znake razuma: ima slucajeva kada ne treba gradjevinska dozvolja. Cetiri komplikovana kriterija kojima je zajednicko da je planirana gradnja na pristojnoj udaljenosti od zgrade u kojoj stanujem i na kojoj hocu da uradim malu promjenu. Za svaki slucaj, posto ne mogu da vjerujem da mi zaista treba dozvola, napisem pismo birokrati i opisem sta planiram. Jasno se vide rijeci balkon, fasada, stakleni krov. Ova mi odgovara kopiranjem pasusa u kojem su navedeni kriteriji i podvuce da moraju svi biti ispunjeni.

Izvodjenje dokaza

Prvi korak u rjesavanju konstrukcije je da je internacionalna. Nema nikakve razlike izmedju birokrate Svedske ili birokrate Novom Zelanda ili Hrvatske. Isti su. Razlika je samo u tome sto svedski imaju boljumrezu kompjutera pa se sa njima brze zapne, a hrvatski „jos nisu u sistemu“, pa treba nekoliko dolazaka na salter da bi shvatio da si zapeo.

Drugi dokaz je da birokrata jednostavno ne smije biti pametan. Niti bi takav izdrzao na poslu, niti bi ga sistem zadrzao: bio bi izbacen. Jer sta je tipicno za pametne ljude? Pa da pokusaju da nadju rjesenje. I tu je direktan kraj sa sistemom. Ne smije se izaci iz procesa, ne smije se pokusati naci individualno rjesenje. Pametan birokrata bi odmah vidio brzi put- pogresno. Sistem bi se raspao.

I za kraj: zasto se ja nerviram u svakom sudaru sa birokratijom, ako sam ovo sve ovako fino razumio?

Jednostavno: nisam dovoljno pametan.

Prije vise od 3 godine se pojavio tekst sa identicnim naslovom (bez dvojke). Evo me opet u Mostaru…

Manji dio uze familije, malim autom direktno iz Trebinja, preko Popovog Polja stizemo u Mostar. Sa raskrsnice (kruzni tok) u Trebinju sa skepsom uzimamo krak prema Mostaru, jer se sjecam kako je bilo tuda voziti prije vise godina. Kao po tracnicama ili bolje receno, kao po pragovima tracnica. Ali, boga mi Dodik je odrijesio kesu i put do Stoca je odlican. Nema sobracaja i kad prolazimo Gornje Slano, prosto mi zao onih dolje u „Donjem“ Slanom, jer znam da stoje u koloni. Mozda je neko i nastradao? Mi ovuda, kroz Popovo Polje, skoro sami. Divota. Istocna Hercegovina, nepregledna bespuca sa desne strane- sa lijeve je ponesto i uredjeno, kultivisano. Gaji se loza. Sigurno crkveno? U potpunoj suprotnosti od vecine pravoslavnih manastira, do rodne kuce Vasilija Ostroskog (Stojan Jovanovic) u selu Mrkonjic se stize odmah, nekih 300m od glavnog puta. Cudo! I Vasilije je bio cudotvorac. Ali nema rodne kuce. Urusila se vremenom. Na njenom mjestu je sada velelepni manastir sa konakom. Monahinja koja tu cuva i docekuje jedina je koja „remeti“ savrsenu tisinu. Prosto se cuje – tisina. (Cerka mi kaze, da se cuju auta- ti tata nista ne cujes) .Crkva, kamen, lijepo, novo, kontrolisano (nije kic) i – koscela stara 400 godina. Cast i crkvi i kamenu i mermeru, ali ta koscela bi morala biti glavna atrakcija iz jednostavnog razloga sto je bila tu i kada se mali Stojan igrao oko nje!

Tek se udje u Federaciju, nema vise dobrog asfalta. Domanovici, Hodbina, Buna… jedva cekas Magistralu. I eto- Mostar. Auto gotovo samo ide prema najvaznijoj zgradi grada- Staroj gimnaziji. Blista. Kao da je svake godine farbaju! A upeko zvizdan, podne, nebo intenzivno plavo, bez oblaka i Gimnazija bljesti. I 3. Osnovna pored nje, lijepa, ne mogu reci (mada to vise nije osnovna skola). Parkiramo na Bulevaru i tek se okrenes na istok, ponovo – rat. Zgrade izranjavane, „Jagnje“ se pretvorilo u … Troju, Gabelu, ne znam, ali izgleda tako da ce uskoro privuci paznju arheologa da pocnu da sijeku sumu i kopaju po rusevinama. Gdje je nekada bila Jugoplastika, sad je naravno terasa i svi sjede, piju kafu i puse. Svi? Ma, jok, samo muskarci. I tako je sve nizbrdo do Neretve. Sa desne strane male kafanice, muskarci nesto pricaju, kafenisu i bjeze u hlad. Strana „Revije“ je prazna jer je tamo sunce upeklo. Bristol kao nesto radi, a na Neretvi se i dalje radi. Mislim da su je renovirali i zadnji put kad sam bio? Most i rijeka Neretva. Pokazujem porodici tu zelenu, smaragdnu boju koje nema nigdje. Pa Banja i Musla, pa Muzicka skola i „Putnik“, pa skrenemo desno… Hja, ne mogu reci da je prelijepo. Opet stolovi, muski sjede, a ulicom se guraju nepregledne kolone turista: muskarci lagano obuceni, sorc, a zene- znate vec: Mostar, pogotovo ova strana je popularno izletiste muslimanskog zivlja. Nije im lako, ali nije ni nekoj zeni sa desne obale, ako joj neko umre u sred ljeta….

Niz Kujundziluk smo saznali da je smaragdna boja od bakra i zagadjenja??! Nije mi trebala bas ta informacija, ali cim se pridje poslednjem dijelu toka Radobolje, vidi se sta se svasta u nju ulijeva iz okolnih kvartova. A ona u Neretvu. Ali prema Ivi Andricu (Aska i vuk), to ne bi trebalo smetati onom dijelu Neretve u koji svi gledamo sa Titovog ili Starog mosta. Voda je kod kina Zvijezda na cesmi ledena. Obavezno se svrati u Labirint, nase okupljaliste u vrijeme kada smo se kao studenti vracali vikendom u Mostar. Konobar Sejo vise ne radi u Labirintu. „Iduce godine ce se penzionisati, eno ga sad dolje kod Jesenice… „, kaze mi drugi konobar dok je servira tufahiju, baklavu i urmasicu uz tursku kafu u ibriku. Sa lokumom. Gore na skakalistu na Starom, sa one druge strane ograde stoji jedan hrmpalija i ceka novac. Lijeno se premjesta sa noge na nogu kao da stoji naslonjen na Reviji. Dok prelazim preko onih cuvenih kamenih pragova Mosta, osjecam se nekako neobicno: biti iz grada koji je svjetska trakcija, kao recimo neko iz Rima ili Pariza. Sta vise jos bolje! I u Rimu i u Parizu su turisti na tim atrakcijama stalno, preko cijele godine i duze nego sto ja zivim, a Mostar… Stari most sam ja prelazio i sam, samcat i u paru i u grupi i po kisi i po mraku. Tada je bio samo moj, a ni jedan Rimljanin to ne moze reci za Koloseum ili Parizanin za Ajfelov toranj. Cim se predje Stari na zapadnu stranu, guzva postaje bukvalno nesnosna. Jedva se prolazi. Jedva cekamo Bulevar i nas mali auto koji parkiran na suncu ima sada sigurno 60 gradi unutra….

Rodoc… gdje je C5? Kako na autoput? Ima cak i jedna zelena tabla na cosku ispod Franjevackog samostana na kojoj pise Dubrovni, Split. Znaci ima negdje autopu? Ha, ha, ha. Nema. Moras se boga mi popeti uz Citluk, pa nizbrdo Ljubuski, pa Medjugorje, pa tek onda autoput koji se zavrsi za par kilometara (udje u hrvatski A1). Kasnije citam da su zavrseni testovi na mostu (dio C5) pored Pocitelja. Most Hercegovina. Jes’ da su ga gradile sve neke „LTD“ firme (ne Kinezi), ali scekacu da prodje test vremena nekoliko godina prije nego sto tockovi naseg auta tuda krenu. I to samo po danu i suncu, da ako pa’nemo, da vidimo gdje cemo….

Bio je neki film sa slicnim naslovom? Covjek i mrav su se nekako sjedinili.

Gluposti! Ljudi jesu mravi.

Ne znam gdje vecina citalaca zivi, ali oni koji i dalje zive u Jugoslaviji i oni koji imaju pamcenje, znaju sta znaci kod nas zavrsiti neki administrativni posao. Recimo isprazniti i zatvoriti bankovni racun umrlog srodnika…

Prvo, radi se o sudskom postupku gdje je sud samo … kontejner. Neka vrsta sabiranog centra raznih papira. Nikakvu vlast (a sjecamo se pojma sudska vlast?) nema- samo trazi, skuplja, skupi i – posalje. Kome? Notaru. Ja mislim da u danasnjoj Regiji imamo cetiri stuba vlasti: zakonodavna, izvrsna, sudska i – notarska. E sad ja kao sin, moram sudu da predocim papire iz kojih se „vidi“ da postojim, da sam u srodstvu, da je taj koji je umro- umro, da je bio u braku sa nekim i da sam ja nastao u tom braku. Taj sto je umro ostavio je prije par godina neke druge stvari, pa sam identican postupak vec proveo. I dobio rjesenje iz kojeg se vidi da sam nasljednik. Znaci i taj papir se mora predati sudu.

A zapravo! Sudu bi trebalo samo moje ime, ako ja vec nemam broj pomenutog rjesenja. Pa bi nasli rjesenje i u njemu ranije predocene dokaze da sam ja ja, da je srodnik umro, da je bio u braku… Boze sacuvaj. Sve ponovo. I onda sud kad bude zadovoljan, salje sve notaru. Kako se postaje notar u nasoj zemlji, tema je za sebe. Pretpostavljam da je to kao kad instaliras suncane panele na krov, kosta te jako puno, ali se investicija isplati za 5 godina. Tako i notar. Moras dati velike pare na odlucujucu adresu, a kad postanes notar, namirices se za 4-5 godina. Poslije si u plusu.

I dodjem ja kod notara. Prvo sto izgovara je: „Dajte mi…“???!!! A sta da ti dam kad sam dao sudu, kad je sud bio zadovoljan i kad je sud sve poslao tu. Ne. Ovo su kopije, koje nisu ovjerene. Originali su u sudu. A ima ih i notar koji je radio na prvom procesu prie par godina. Dobiti nesto iz arhive suda je skoro nemoguce, pogotovo ne meni, kao posjetiocu suda – ide sluzbenom postom. „Otidjite kod prethodnog notara, dace vam“. Prethodni notar nam da kopije, ali ne moze da ih ovjeri, jer su originali u sudu (a te kopije je taj notar prije par godina licno napravio, uvazio i stavio u svoju fasciklu- sad im ne vjeruje bez originala).

I dobro da ne duzim, nego da opravdam naslov. Ovo ispricati nekome u Svedskoj je kao kad pricate dosadan vic: ljubazno ceka kraj i krisom zijeva. Kad ovo ispricate nekom nasem koji i dalje zivi tamo – i njemu je dosadno!? „Pa, nego, sta si mislio?“ I tako shvatis da ovaj uzas ljudima ne dospijeva da onog kritickog dijela mozga. I tako shvatis da su ljudi kod nas isto kao i mravi (oni frizerski ili taksi intelektualci -to su oni koji se smiju kad kazes da su SAD demokratska drzava- ce reci da analogija vazi za sve ljude u svim sistemima). Malo se izmaknite i pogledajte mrave. Imaju neku organizaciju, zar ne? Ide naprijed izvidjac, nadje nesto, ostavi trag za sobom, poslije slijedi ekipa. Ali, vi ih vidite, pa ih pokupite mokrim papirom. Napad mokrog papira njima ne doseze do „kriticko dijela mozga“: pa nego sta si mislio, recice jedan drugom. Mravi se u svojim aktivnostima rukovode klimom, dnevnim ritmom, temperaturom, vlagom. Mi? Nas rukovode nasi politicari i bas kao sto je za mrave, vlaga, za nas je Vucic ili Plenkovic. Visa sila. I bas kao sto je za mrave mokra krpa koja ih omete onako zestoko (desetine, ako ne i stotine), za nas je birokratija: niko se ne buni, niko u ovom cinicnom maltretiranju ne vidi nista neprirodno. Mora se. Ali eto, vozimo desnom stranom, stajemo kad je crveno na semaforu- bas kao i mravi: pokazujemo neke znake organizacije.

Nista novo- ovo svi znamo. Niti moze Tom Kruz letjeti drzeci se za vrata aviona (sa vanjske strane!), niti moze Danijel Kreg voziti motor po krovu Istanbula (ili Londona?). I ovo je u redu: unutar dva sata opustanja, poistovjetimo se sa junakom i bude nam bolje: i mi mozemo kao i on. Ali ima scena na koje smo ljubomorni! Vjerujte- i to je laz, pa vise ne morate tiho patiti.

Koliko puta ste vidjeli kako junak obucen u bijele gace (pardon, pantalone), bos i sa razdrljenom bijelom kosuljom (naravno dugih rukava, jer je to znak aristokracije- kratki rukav pripada obicnim ljudima koje zvakodnevnica satire, pa da se makar sa rukavima ne muce), prolazi pored prozora ili siroko otvorenih balkonskih vrata. Bijele, tanke, skoro providne zavjeze leprsaju na povjetarcu, a svjezi miris Mediterana je okupirao sobu. Divno, zar ne?

Ne. Laz. Cim otvoris vrata od prozora ili balkona ceka te niz neprijatnih posljedica. Najprije u stan udje nesnosna vrucina. Klima koja nije vidjena u opisanoj sceni, odrzava sa mukom nekih 28 stepeni u prostorij, a kad otvorite vrata, naidjete na zid toplote kao i pripadajuci toplotni udar. I kako je u vasoj prostoriji definitivno bolje nego napolju (dok ne otvorite vrata), za vrucinom u stan se zalijecu i muve i komarci. A ako se nasalite da do kraja imitirate scenu sa filma i legnete u krevet uz otvorena balkonska vrata (one zavjese ce i dalje leprsati), rizikujete i stonoge, ali boga mi i minijaturne skorpione. Jesu minijaturne, ali imaju sve djelove koji tradicionalno plase ljude.

I zato nemojte patiti za takvim „sobama sa pogledom“. Nemojte patiti ni za kucom u toplim krajevima, jer ona prica sa Sizifom i loptom je takodje filmska izmisljotina: Sizif je imao kucu, a ne loptu. Ali mnogo je efikasnije ispricati ono sa loptom, gore-dolje nego vlaga u kuci, mravi, budj, prskotine od slijeganja kuce, podivljali i potpuno van kontrole sistem za polijevanje, pa polijevanje, pa kosenje trave, pa nosenje otkosa, pa… Ali eto, ako vam se vec dogodilo da imate kucu oko Mediterana u radijusu od 100 km od plaze, onda vam je moj savjet: dodjite krajem maja. Otvorite kucu. Rijesite se „zivotinja“, sredite okucnicu i – eto je vec juni. Cim ste kucu doveli do optimalnih uslova za zivljenje, vi brze bolje nazad i fino i juli i avgust u hladnije krajeve. Pa kad „preljetite“ (uporedi sa prezimiti), fino u septembru sve do kraja oktobra- u kucu. Em ce vas kuca lijepo docekati (dobro malo je trava spaljena), em ce svi turisti otici nazad. Cijela mirkosredina samo za vas. Znam, i sam sam to dozivio: cijeli zivor radis i u isto vrijeme ides na odmor (djeca, skola…) i tijelo se navikne. Pogled se navikne: vidis samo masu ljudi i uzasno ti je. Ali u oktobru, kad su standovi bizuterije zatvoreni, a uskim ulicama trce samo lokalna djeca, bice malo neprijatno: sta ja radim ovdje?? Tijelo hoce da budes sada na nekom sastanku gdje ce sef predstaviti detalje reorganizacije i novi, jos bolji plan stednje. Natjerajte vlastito tijelo da se rijesi tih okova navike. I naravno, kad krenu kise oko Mediterana, pravac Sjever, ali ne zato sto tamo nema kise, vez zato sto drzava i drustvo na sjeveru funkcionisu iako pada kisa. Za Mediteran, ne garantujem.