Boze, naravno!

Covjek je u invalidskim kolicima. Ima 60- 70 godina, nisam siguran. Ali posto je inace zdrav, to je i malo deblji (ne krece se. Bukvalno)… . I sad dodje on sa problemom iza kojeg mozda stoji pusenje. Mozda. Savjetovati mu da prestane da pusi?

Kako ne razumijete? Njegov svaki dan u kolicima je sigurno i bez odstupanja – los. Ako pusi, sansa da ce dobiti neku sa pusenjem povezanu bolest, postoji, ali nije sigurna i bez odstupanja. Nije jednako sigurna kao sto je sigurno ponizenje i ogranicenost u kolicima. Razmislite. Zamislite sebe u invalidskim kolicima. Trotoari, stepenice, ivice, automobili, autobusi, avioni… nema situacije u svakodnevnom zivotu gdje vi ne osjetite problem. Kupanje, odlazak u samoposlugu… Nema situacije bez muka. I onda… Uvece. Parkirate blizu balkona, otvorite vrata i minimalnim naporom, odvezete se do balkona. Noc. Mir. Tisina. Prijatno: ni vruce, ni hladno. I izvadite paklicu Marlboroa. Polako. Upaljac moze da ceka… Nova paklica? Uh, jos ljepse: izvucete polako, pazljivo, bez da ostetite celofan, onu crvenu trakicu. Pa dignete celofansku kapu. Ja, dok sam pusio, imao sam obicaj da dodatno usporim zadovoljstvo pretvarajuci celofansku kapu u umotani stapic celofana. I onda ga uvezete onom crvenom trakicom tako da se cijeli otapad pretvori u 1 kvadratni cm plastike. To se pazljivo odlozi na stanu i otvorite kutiju. Izvucete alu-foliju i osjetite miris svjeze otvorene kutije. Odvojite vremena i pomirisite. Ali, generalno, ne zurimo. Folija nam sluzi da onaj kvadratni cm ranije odlozenog celofana, sad pazljivo umotamo u foliju i sad imamo opet kvadratni cm, ali sada aluminijski. Fina, mala, sjajna plocica. Kad je i to gotovo, treba se potruditi (joj meraka!) da se iscupa jedna cigareta medju 20 tijesno napakovanih. Uzmete je, noktima, i stavite u usta, dok odlazete kutiju sa preostalih 19, uredno zatvorenu. Zasticenu, sigurnu. I onda – vatra. I prvi udah. Udah, pa zastoj u disanju, zastoj od nekih 5-6 sekundi. Pa lagani, mirni, kontrolisani izdah. Lagano stisnuta usta sa malim otvorom tako da sakupljeni dim ne izadje prebrzo, ali da izlazi polako, 15-20 sekundi….

Da vas podsjetim: sjedite u invalidskim kolicima.

Mislim, najlakse je biti namrgodjen. Medju glumcima, najlakse je glumiti tipove koji su nesto kao namrgodjeni. Rijetko i govore. A zapravo je najteze glumiti humor. Kreveljiti se, keziti se, smijati se… Kad vam ni najmanje nije do smijeha. E bas tako, lako je biti doktor koji ce strogo primjetiti da je pusenje stetno. I jednako ozbiljno predloziti pacijentu u invalidskim kolicima da ne pusi. Ha, ha, ha.. Hoce li taj doktor doci uvece, umjesto cigarete na balkon da malo zabavlja invalida? Da mu malo unese radosti u zivot? A-ha, hoce. Isti taj, namrgodjeni doktor ce otici u krevet kako bi spavao mirno. Ja i male bebe spavaju mirno, jer ne vide dalje od prcastog nosica.

Vi koji vjerujete u studije, nauku, istrazivanja- ima li negdje neka studija koja je obuhvatila 1500 ljudi sa opterecenjem? Prvo, 1500, jer se ozbiljni statisticari rugaju svim studijama koje imaju manje od 1500: nema statisticke snage ni za lijeka. Optercenje? Ja 1500 debelih, hipertonicara sa losom porodicnom anamezom. I sad tih 1500 zigosanih, svako vece idu u Labirint (mostarska kafana uz Stari Most) ili u konobu Zeljka Keruma (kome moze biti). Poznaju se. Piju, puse i pricaju. Smiju se i nadglasavaju se… Do 0200. Ima li ovakvih studija? Nema. Ali, dozvolite: prije svake studije postavi se neka hipoteza. Isto je i sa studijama sa 300 ispitanika i onih sa 3000 ispitanika, gdje je grupa toliko heterogena, da ne mozes naci dva ista… E isto tako i prije ove „moje“ studije, radna hipoteza je, da ovo okupljanje ne da im nece skratiti zivot- produzice ga. I pored opterecenja.

Zato ljudi, gledajte na zivot malo sire. Nije sve namrgodjeni crno bijeli svijet.

Ovo „djun“ je moj izgovor najnovijeg filma koji obara sve rekorde: Dune, drugi dio. Da vazno je napomenuti, drugi dio, jer i oni talibani filmske kritike, koji slijepo i bespogovorno prate „mejn-strim“ kriticare, priznaju da je Djun, prvi dio…. tja. Zali boze…

Ok, drugi dio. Taj cuveni drugi dio. Sve je pocelo 28. veljace u Londonu. Premijera. Sutradan kriticar uticajnog lista (sa velikim *imapkt faktorom* u svijetu filma) pise da je ovo… cudo, ma nema, nikad, nista… ma cudo. Neki mu kazu, predugacak je, a on odgovara: predugacak? Idem sutra da ga opet gledam…. I tako je nastala legenda, iako je film jos ziv. I niko nije imun! Moja mladja, koja je „iskusan“ filmski kriticar, kaze 8 na skali do 10. A starija kaze da je „mocan“. Ni mladja ne moze da izdrzi pritisak, pa ide opet da gleda…

A ja, cim cujem ovu bujicu ocjena i hvalospjeva , postajem skeptican, vrlo skeptican.

Onda me sreca (nije sreca, vec moja rutina) dovede u kontakt sa Kesicevim intervjuom sa irskim rediteljem Dzonom Seridanom (Sheridan). On je napravio vise filmova, medju kojima Moje lijevo stopalo, U ime predaka… Ova dva filma, oba sa Danijel Dej-luisem koji je, usput rijesio da vise ne glumi… Kopaju po ranama zivota u Velikoj Britaniji. Kesicev intervju me je uz ostalo, nasao i poslije par casica loze, pa se u ovoj prilici javila i jedna zasebna tema koju bi neko morao uskoro odraditi: da li je umjetnicki dozivljaj veci ako je konzument pod uticajem alkohola? Ako jeste- a jeste!- da li je to ipak ponizavajuce za umjetnost? Bilo kako bilo, pod uticajem ili ne, ali mene je „Stopalo“ pogodilo ravno u srce. Pa iako nisam gledao ni Djun (niti cu), ni „Stopalo“, shvatio sam da je Djun najobicnija kineska plastika u odnosu na „Stopalo“ koje je – da ostanem u istom svijetu – vazna iz 380. godine prije Konfucija. Stopalo je …. cekaj: sta vi ocekujete od umjetnosti? Sta vi (mi) trazimo od umjetnosti? Zelimo li zabavu ili da nas ubode, probudi i generalno, podtakne na razmisljanje? Mislim da je (i ovdje!!) u pitanju kulturoloska smjena generacija, odnosno smjena ideologija kojima su prethodna i nove generacije, vjerovale. Nove generacije zele da ne 100%, vec 150% zastite svoju kozu. Da, bukvalno – kozu. Jer oni i ne znaju da ima i tkiva i organa i ispod koze. Oni se mazu mastima sa faktorom 50 i ne zele nikakvu traumu. Onda je Djun sjajan partner: gledas, oci uzivaju, mozak na pasu, ides kuci, sve zaboravis. Stopalo? Udarac u lice. Samar od kojeg ti se zamanta. Tjera te da se zapitas ovo ili ono… Uh, ko ce to?? Sutra idem u teratanu. Pa da stavim na Instagram….

Vukovar, grad cije ime ima snaznu simboliku. Rekao bi za svakoga, odnosno za sve strane u nasem ne tako davno zavrsenom ratu. Ako je zavrsen? Jer jednoj strani rijec Srebrenica ima jednako veliki naboj, ali nema svima… . A pitam se je li zavrsen, jer iz godine u godinu, pojedine politicke struje u Hrvatskoj (dominantne, mada ima iznimki) zahtjevaju da pojmovi Vukovar, Knin, Oluja,… nikako ne smiju pasti u zaborav. Naravno, svim ljudima sire perspektive i sa znatno manjim opterecnjem istorijom, jasno je da se radi o organizovanim i orkestriranim potezima onih koji se osjecaju gubitnicima u ratu, kao i onima koji svoju politiku dozivljavaju kao slabasnom, pa je pojacavaju podsjecanjem na proslost. Vidjeli smo ovo bezbroj puta, kada opozicija u Saboru kaze da je XY lopov, vladajuci kazu da je XY ucestvovao u Domovinskom ratu. Znaci i Vukovar i Knin, jos dugo ce se cuvati od rutine i automatskog podsjecanja, jer se njihov simbolicki naboj moze i dan danas dobro upotrebiti za dnevnopoliticku dobit.

Dakle, Vukovar je kao neka vrsta politickog fakulteta. Rodite se u Vukovaru i odlucite da se bavite politikom. Odmah pomislite, sto ce meni trosak energije da ja investiram u informacije, obrazovanje, prosvijecenost, retoriku, kad sam ja iz Vukovara i kad mogu lako da upotrebim vukovarsku energiju za svoje mediokritetske moci. I to se upravo dogodilo 1974, kad se rodio jedan politicki jado koji se odaziva na Ivan. Ivan Penava. Necemo trositi rijeci o njemu; ko ga voli, neka ga i dalje voli, a ko ga je bolje razumio, ne mora mu se nista vise objasnjavati. Ali za one neodlucne, one koji ne ulazu toliko vremena da prate ni Penavu ni bilo koga drugog, a htjeli bi da ucestvuju u ovoj temi, treba malo pomoci. Njima je dovoljno samo reci: deset godina kasnije u tom istom Vukovaru se rodio jedan drugi covjek koji je takodje rijesio da se bavi politikom. On se odaziva na Bojan. Bojan Glavasevic. Ovaj mladi sociolog je cak iz porodice koja je izasla iz Rata sa zaslugama. Nevjerovatno! I ostao je normalan. Prosto je nenormalno da je B. Glavasevic ostao normalan. Slusao sam ga mnogo puta u Saboru, ali nazalost nije od onih koji „non-stop“ uzimaju rijec, pa su mozda i zato njegove rijeci kao najljepsi komadi klasicne muzike. On je elokventan, tolerantan, pametan, ljubazan, duhovit. Sta drugo jos moze da uradi clan parlamenta da bi se njegova istupanja uporedila sa klasicnom kuzikom?? Dobro, za moj ukus, da se malo cesce pojavljuje i ukljucuje u rasprave, jer bi sigurno dobar dio rasprava spasio da ne zavrse u blatu vulgarnosti i bahatosti.

I onda se priblize izbori. Pametnjakovici, intelektualci, ali sigurno, ljudi dobre volje, ubjedjuju nas „da oni svi nisu isti“, jer to je jedno opste shvatanje koje glasace drzi u politickoj paralizi i otupljenosti. Sto bi glasali, kad svejedno nema promjene jer oni su svi isti. I razumijete odmah da se i ja skoro pa potpuno slazem sa prosjecnim glasacima, jer sam one koji nas bodre nazvao pametnjakovicima. Zasto? Zato sto su politicari- ljudi. Vrlo, vrlo rijetko nadljudi. I kao ljudi, oni kad krenu tajni pregovori, gledaju samo gdje ce se naci na listi: na kojem mjestu. Sto visocije mjesto, veca je sansa da ce glasac koji glasa gledajuci samo u prvi red liste, zaokruziti bas njih. Ionako niko nije slusao sta o politickim rjesenjima ima da kaze br. 4 ili broj 8. Ko je prvi? I onda krecu teski pregovori, svadje, prepucavanja i konacno, prelasci iz partije u partiju. A kad glasac vidi to preletanje, nema sto da pomisli osim da su oni svi isti. Sad je samo zadatak pazljivog glasaca (time i ekstremno rijetkog) da pronadje na listama nadcovjeka. Bojan Glavasevic je jedan takav politicar. Ja kad b bio svemocan, ili kralj ili diktator, ja bi njemu dao mjesto premijera. Ne znam bi li on to htio, ali njemu bi ponudio sa idejom da Hrvatska dobije ogroman skok naprijed ka svijetlijoj buducnosti. Kako sto vidite, tesko je izbjeci patetiku, kada se nekoga hvali, ali – savjet, kad uhvatite malo vreman, potrazite ili poslusajte sta Bojan ima za reci, pa cete odjednom vidjeti da je zivot sa Penavom ili Djakicem ili Cipom, ili Buljem, ili Bojicem, ili Baricevickom ili Burickom ili… bio gubitak i vremena i novca. Dobro, za mene i zivaca, ali ja sam profesionalac. To mi je „posao“.

Ne znam da li se bas ovako pise i da li uopste postoji ovaj rijec (izraz), ali, vidjecete na kraju teksta da – ima smisla.

Nacionalni identitet. Svete rijeci, sveti izraz na Balkanu. Svi se isto pitaju: Hrvati, Slovenci, Bosanci, Crnogorci, Makedonci, Kosovari… Svima redom je pojam o nacionalnom identitetu potpuno zamagljen, nemustom Titovom politikom sa bojazljivim, zamaskiranim, nedosljednim ciljem: jugoslavenska nacija. Od jugoslavenske nacije, ne bi nista, pa svi ostali ostadose u magli, nejasnog nacionalnog identiteta, tumarajuci okolo… Mnogi tumaraju i dalje. Ali, Hrvati su u veljaci otisli korak dalje.

Malo teorije. Jezik je definitivno jedan od najdebljih stubova na kojem pociva identitet jednog naroda. Ostali, kultura, tradicija, zajednicka istorija…. sve je to nekako difuzno, ali jezik! Jer ipak niko od nas ne ide okolo u narodnoj nosnji. Niko ne jede neko tradicionalno nacionalno jelo na trotoaru i tako onaj koji hoce da se istakne, bas kao i onaj koji hoce da prepozna uljeza, nemaju instrument. Ali jezik! Jezik je univerzalno sredstvo da vidimo ko je ko. APRIIIIIL! Oprostite, odakle ste vi? Da ste viknutli travanj, niko vas ne bi prepoznao….

Nasi narodi su imali srpskohrvatski jezik (zasto se dodjavola nije zvao hrvatskosrpski? mozda bi opstali jos koju godinu???). E, ali nema vise nasih naroda. Pogotovo ne nasih. I narodi bi sad da postanu nacije. A za naciju ti treba malo istorije, grb, zastava i sasvim novi jezik. Grb, zastavu, neku debilnu pjesmu (buduca himna), cemo lako naci, ali jezik….

Da vidimo.

Srbi. Uh, imali Dusanovo carstvo. Sto ces vise??? Njaaa, ne valja. Malo je. Srbi ne mogu bez drugih nacija pod istim krovom, ali pod srpskom dominacijom. E, onda su oni svoji na svome. Jer sta je carstvo, ako se ne proteze….?Nije bas islo po planu, ali makar nacionalne simbole ne treba mijenjati, ni dopunjavati. Ili izmisljati, daleko bilo.

Slovenci, Makedonci, Kosovo – ne znam, neka se snalaze kako znaju i umiju.

Crnogorci. Teska situacija. Misle, ako napravimo neki nas, novi jezik, mozda se ipak jos za mandata odvojimo od mrskih nam Srba? Novi jezik, hm. Nove rijeci? Tesko. Uzasno tesko ide. Macka je macka. April je april, maceha je maceha… Kuku nama, sto cemo sad? Pojedose nas… Znam! Kaze neki nadobudni politicar, pocetnik. Nas novi jezik ce biti jezik bez gramatike. Bez pravopisa. Znaci, ko god se izrazi u skladu sa onim starim, totalitarnim pravopisom Vuka Karadzica, taj je – Srbin. Ostali koji samo bacaju rijeci na gomilu, to smo mi. I tako bi. Nastavnici maternjeg jezika po crnogorskim skolama, ostadose bez posla.

Hrvati. Bilo je jos za NDH nekih zanimljivih rijeci, ili bolje receno, konstrukcija (okolopojasni….). Dobar pocetak. Znaci, nasa je strategija, misle mladi nadobudni hrvatski jurisnici, novi jezik je – nove rijeci. I krenu oni. Evo, koliko ja mogu da pratim, za poslednjih 5 godina, pojavilo se neki 20-30 novih rijeci (zaledje, umjesto ofsajda, ozracje, bjelodano, zorno, u konacnici, poveznica, privitak, pricuva….) i Hrvati su osjetivsi tzv. kriticnu masu, aplicirali kod svojih politicara za zakon o novom jeziku. I tako i bi: u prvoj polovini veljace, Sabor je ozakonio upotrebu zvanicnog hrvatskog, sluzbenog jezika. Ko god kaze opozicija umjesto oporba ili budzet umjesto proracun, naj…. Mislim, nece se osjecati lagodno. Bolje mu je krenuti na engleskom i nadati se da sugovornik ne razumije. Sansa je ipak velika…

I u konacnici, sta znaci onaj naslov? Znaci – histeriju. Histerican nacin gradnje vlastitog identiteta, na platformi negiranja necijeg drugog. Mi smo mi, jer nismo vi. Sjajno.

Sjecam se sa casova kod profesora Milicevica (filozofija) u mostarskoj Staroj gimnaziji- bilo je cesto rijeci o nekakvom „novom covjeku“. Ne sjecam se detalja (valjda nesvjesno potisnuto?), ali neki su filozofi marksizma sanjali o novim drustvenim okolnostima koje ce dati (kljucno pitanje: dati ili napraviti?) novog covjeka. Svasta je tu bilo, i one podjele na spavanje, rad i kulturu, vlasnistvo sredstava za proizvodnju, prestanak izrabljivanja… Ma, svasta.

Ipak, jedno je sigurno: nama definitivno treba novi covjek. Ne obavezno, taj, Marksov, ali novi u odnosu na ovog sada, aktuelnog. Pogledajte jedan niz nasumice odabranih tekstova i komentara koji se odnose na neku knfliktnu situaciju. Nije bitno je li politicar, novinar ili citalac (svojim komentarom)- svima se u tekstu primjecuje dominacija rijeci i fraza „mi moramo, mi trebamo, bilo bi dobro, nastojacemo…“ . Ali nigdje ne pise kako sprijeciti da dolaze stalno neki novi Putini, Trampovi, ali i Turudici, Vucici ili njihovi partneri i kumovi. Kako?

Na primjer. Vijest govori o ratu u Ukrajini. Jedan komentator kaze da je mnogo jeftinije i sigurnije promijeniti politicare (izborima) nego traziti nova i nova rjesenja kroz slanje oruzja i ubijanja. Jeste! Definitivno je to tacno. Ali, kako???

Evo kako. Od pocetka…

Hrvatska ide u parlamentarne izbore koji ce joj dati i novu vladu. Ovaj primjer jer i bukvalno oznacava novi start, mada je primjenljivo bilo gdje. I sad novi premijer i novi ministar finansija i novi ministar skolstva, sjednu u neku finiju kafanu i naprave dogovor. Sta je ideja, odnosno rezultat dogovora. Skresati izdavanja za vojsku na 10% od trenutnih i sve to onako u gomilu prenijeti za skolu. Skola bi ovim za dvije godine dobila nove lokale, svijetle i atraktivne (kao sto su to danas banke), nastavnici bi imali platu od – recimo – 6000 EUR, a skole za obrazovanje novih nastavnika (ucitelja skolskog i predskolskog osoblja, srednjeskolskih profesora) bi zaostrile kriterij za upis da bude kao na medicinskim fakultetima. Ne znam sad bi trebalo malo pogledati ovu dinamiku da se ne otvori kraci vakuum bez ikakvih novih nastavnika, ali radi se o tome da bi tako visoke plate u skolstvu, okrenule bujicu najboljih mladih studenata sa medicine, arhitekture – ka nastavnickim fakultetima. Vrlo brzo bi ta elita savladala visoke upisne kriterije. I sta bi dobili? Najbolji dio drustva (nemojmo se lagati, djeca iz intelektualnih, obrazovanih familija, familija sa visim primanjima) bi se skolovao sa nastavni kadar. U skolama bi dobili nastavnike koji bi proizveli respekt i prema svom statusu u drustvu, kao i svojom intelektualnoscu. Na posao bi dolazili Audijima i elektricnim Mercedesima. Cekala bi ih parkirna mjesta sa imenom. Za cetriri godine od pocetka mandata, imali bi nove brucose, odnosno maturante (proizvod koji izlazi iz srednje skole) koji bi ispunjavali kriterije novog covjeka (ne onog gore kojem bi jedina preokupacija bilo vlasnistvo nad masinama): liberalan, obrazovan, humanista, orjentisan u prostoru informacija…. I za potrebe ovog teksta, covjek koji na izborima ne grijesi. Cita programe, bira ono najbolje i glasa. Cijelo drustvo se pomjera kao nekim novim prostorima gdje nema rata, nema Putina, ni Trampa.

Da li iko ozbiljan misli da bi Srbija odmah iskoristila priliku da je Hrvatska skresala finansiranje odbrane na 10% od prethodnog i napala je? Ponovo na Vukovar? Ili Italija? Rusija? Mozda bi ih Madjarska okupirala? Ovo je toliko smijesno da odmah nakon ovog teksta pocinjete da citate vijesti u kojima „njemacki ministar odbrane ocekuje dugi rat izmedju Evrope i Rusije“ uz osmjeh ili prezir. Eno, imamo novog sekretara NATO-a??? Zali boze novaca….

Cini mi se da postoje dvije grupe filozofa, jedni koje odusevljava mir, harmonija, sreca, zadovoljstvo i druga koju impresionira pokret i promjena. Ne znam, ali mislim da je ova druga grupa brojnija. A brojnija je jer su u njoj ne samo filozofi, vec i matematicari, tehnicari, fizicari, hemicari, sociolozi, teolozi, tehnolozi… Jeste, ima i u prvoj grupi nesto teologa i fizicara, jer se i mir moze proucavati.

A pogledajte samo koliko se druga grupa povecava ako samo podjemo od toga da i rijec biti predstavlja kretanje. Jesam je mirovanje, ali biti…. Kretanje je i kada poslije jedan, bude dva.

Grci imaju slovo delta koje je nauka odabrala kao simbol za promjenu. Delta x je promjena koja nastane kada se vrijednost x promjeni u (obicno) x’. Kretanje. Geometrija predstavi kretanje sa linijom koja moze biti ravna ili zakrivljena. Sta je razlika? Brzina kretanja, odnosno brzina promjene: zakrivljene linije oznacavaju da je promjena brza ili sporija, a nije cijelo vrijeme ista (konstantna). Funkcije su promjene (sad vec promjenu mozemo nazvati jos atraktivnijim izrazom: kretanje). Lako je primjetiti da je fizici bilo „lakse“ da analizira fenomen: bacis kamen, vozis biciklo, hodas, padnes na putu… Pa ova sila, pa ona sila, pa (obicno u nasim skolskim udzbenicima u ovim slucajevima pise da se sila trenja moze zanemariti- a tu zapravo tek pocinje kvantna mehanika!)… Ali impresionira da su i matematicari uhvatili svojim izrazima i konstrukcijama (moderno: konstruktima) kretanje i tako pomogli fizici da ne mora da sjedi ispod drveta i ceka da padne jabuka. Moze da se predvidja…

I zapravo ona tzv. visa matematika nije nista drugo neko matematicki izraz za kretanje. Uzmite na primjer diferencijalne jednacine. Uh, vec na samu pomen se covjek najezi i kao kad se probudite poslije nocne more i odjednom osjetite olaksanje, jer su skolski dani i teror matematike daleko iza vas. Ali sada, na ovoj vremenskoj distanci od skolske klupe, mozemo sebi dozvoliti da bacimo jedan (samo jedan ili dva) kratka pogleda na tu „strasnu“ matematiku. Dakle diferencijalne jednacine. „Obicne“ funkcije /f(x)=y/ uvijek daju rezultat u formi broja. Koliki je x, pitala je Bojana Mavar u mostarskoj Gimnaziji. Za razliku od ovih jednacina diferencijalne jednacine imaju rezultat: funkciju. Znaci rjesenje diferencijalne jednacine nije neka vrijednost, vec – funkcija. „Knjizevnim“ jezikom bi rekli da diferencijalna jednacina opisuje brzinu promjene jednacine f(x). I to je to. Znaci mozete naci kojom brzinom se mijenja promjena koju opisuje funkcija. Sjetite se prethodnog teksta o funkciji talasa (WF) i recimo elektrona koji se krece… . Pa onda novi pojam koji je plasio generacije: matrice (eng. matrix, pl. matrices). I sad tu svaki udzbenik linearne algebre (linearna algebra zvuci jako jednostavno?) i poglavlja o marticama pocinje sa nekim Kinezom (ili je bio iz Mezopotamije?) koji je izmislio matrice slazuci snopove zita, cijene…. sta-ti-ja-znam-sto vec. Priznajem, mnogo je lakse razumjeti teoriju matrica, nego taj „simpaticni“ primjer sa pocetka knjige (a oni bi valjda sa njim htjeli da nas motivisu da citamo dalje?). I onda se oni u teoriji matrica bukvalno izivljavaju: sabiraju ih, oduzimaju, mnoze, dizu na potenciju, vrte brojeve unutar matrice, mijenjaju predznak, mnoze elemente dijagonala… I covjek se s pravom pita je li to sve samo svrha sama sebi ili te igre imaju i neki prakticni znacaj? Ja vam nemam jednostavan odgovor, jer ne razumijem, ali mogu ponuditi put kojim bi mozda moglo biti jasnije….? Kaze se matrice su sistem koji sluzi za prikazivanje matematickih objekata. Hm. Matematicki objekat je sve ono sto se moze definisati. Znaci objekat moze biti broj, funkcija, ali i teorema, prostor, teorija… Recimo geometrija je matematicki objekat, a matrice se najvise koriste u geometriji kretanja, recimo translacija, rotacija, kretanje talasa… Kao neki mali „intro“ cuvena Sredingova (Schrödinger) jednacina (koja opisuje cijelu kvantnu mehaniku, makar onaj dio koji se zaustavio na predvidjanjima, a ne i jednoznacnoj definiciji polozaja) je „samo jedna“ parcijalna kompleksna diferencijalna jednacina (parcijalna: ima dvije nepoznate, kompleksna koristi kompleksne brojeve, one sa „i“). Sto u prevodu znaci da je to jednacina koja govori o brzini promjena funkcije talasa za sve moguce situacije. Da, i kompjuteri rade pomocu matrica??!!

Ja, da se malo odmorimo i bacimo pogled na onaj dio teologa koje vise interesuje kretanje nego mir. Zapravo put je glavna platforma svake vjere ili religije. Na vase pretesko pitanje „gdje je Bog“, teolozi odgovaraju da je na kraju Puta. Na Putu vi se srecete sa izazovima i rjesavate ih kako znate i umijete, a na kraju Puta vas ceka- sud. Ne znam koliko teolozi znaju o slobodnoj volji, ali to za njih nije ni vazno: vi cete savladati izazove na Putu ili zahvaljujuci dobrom materijalu od kojeg ste sastavljeni (tzv. vrline) ili zahvaljujuci vasoj sposobnosti da ucite na svojim greskama. Treca „tehnika“ ne postoji, odnosno postoji (ima), ali zavrsava u paklu. I zapravo samo ovi sto brzo uce imaju zadovoljstvo da na putu primjete promjene; oni sa vrlinama, se ne mijenjaju- oni su stalno „super“ i zato i zive u miru i harmoniji. Nadjite se.

Da parafraziram Tolstoja: sve lose politike lice jedna na drugu. Srspska, madjarska, turska, hrvatska. Sto bas ove cetriri? Citajuci malo o detaljima problema koje trenutno muce Viktora Orbana, vidio sam upadljivu slicnost sa hrvatskom politickom scenom. Hrvatska je Madjarska u minijaturi (80% Madjarske, ne bas 5%), a onda – posto sam iz Mostara- pomislim odmah i na Srbiju. I sta vidim? Turski nacin zivljenja, taj mentalitet, moze jednako lako da se vidi u Srbiji. Nije bas prijatno kada Hrvati kazu da je preko Drine „prljavi Orijent“, ali – ima tu nekih slicnosti, ima. Mada ono prema Tolstoju gore, znaci da bi se sve te politike mogle podvesti pod jedan nazivnik: bahatost. E sad u Srbiji, otvorena bahatost bez iole zelje da se malo sakrije (poslanik Jovanov u srpskoj Skupstini, srpski mediji…), a u Hrvatskoj, kao i uvijek, nesto truda da se bahatost prikrije. I tu sad dolazimo do te – Drine. Sta muci Viktora. Skraceno: svu svoju „velicinu“ je podigao na platformi snazne, konzervativne porodice i tradicionalnih vrijednosti, a iz najblize politicke blizine mu otpadose dvije zene koje su do vrata zaprljane u pedofilijski skandal. Vlasti sklona stampa ne bira rijeci da napadne sve koji misle drugacije… Kad kazem „ne bira rijeci“ mislim bukvalno.

Hrvati idu prema izborima. Jos se ne zna kada, ali vjerovatno u kasno proljece. Opozicija (oporba) ih je vec „otkrila“ pa vjerovatno nece imati izbore u sred ljeta kada su bogatiji ljudi (=prosvjeceniji) otputovali i kada bi bila mala izlaznost. Opoziciju cini „bezbroj“ partija. Ponekad jedan clan, jedna partija. Opozicija je vrlo siroko razvucena po cijelom politickom spektru od krajnje desnice gdje je Domovinski pokret razne varijacije sa „strankom prava“ i suverenisti. Oni sve probleme vide u naslijedju Jugoslavije, a sva rjesenja vide u domovinskom ratu. Tacka. Nema nista drugo. Na lijevoj strani radnicka fronta i mozda jos neko, ali centar je najzanimljiviji. Tu su nesto crveniji kao Mozemo, pravi centar socijaldemokrati, a malo plavlji Most. Socijaldemokrati i Mozemo i jos par zena (bukvalno) predstavljaju ono najbolje sto Hrvatska danas ima: uljudjeni, korektni, tolerantni, upuceni. I sad HDZ sa jos par koalicionih partija (tu je i Pupovceva, srpska stranka), ima vecinu u parlamentu (Sabor). Nadmocni i bahati. U toj bahatosti moze da se vide sve one nase balkanske osobine, ali opet- nije to kao u Srbiji. Sta pruza veliku nadu da ce se jednog dana Hrvatska izvuci iz ove mocvare i preci u red razvijenih demokratija? Procedura. Oni zaista insistiraju i drze se utvrdjene procedure. U Srbiji moze i ovako i onako (Orijent), ali u Hrvatskoj ne. E sad procedura je niz institucija koje sadejstvuju. Ok, ali tu u svim tim institucijama su vlasti vjesto instalirali svoje odan ljude i onda procedura zapravo ispadne – farsa. Ali, opet kazem: neka, u ovom trenutku ne moze drugacije, – mora se istrajati na tome da procedura bude i ostane kostur odluke. Ako je napuste gotovi su. Mada, ima tu i nadzora EU, ali EU je inertna i lako bi izgubila incijativu (v. Madjarska) samo ako stvari krenu naopako.

A opozicija! Kao svaka opozicija: razjedinejna i tvrdoglava. Naravno u pitanju su interesi. U dvije partije centra isticu se dvoje kandidata za premijera i vec samo to vodi udaljavanju. Sigurno je slicno i na svakom drugom atraktivnom mjestu unutar vlade ili raznih uprava, ambasada… Svima je jasno da nije nikakav problem okupiti se oko platforme: stop HDZ, ali okupljanje pretpostavlja dogovor: sta cemo nakon pobjede? Nove izbore? Naravno ne, i onda krenu prepirke, odnosno ostaje kako jedna opozicionarka kaze „tackasta koalicija“. Steta! Ima sjajnih ljudi za sve pozicije. Ja da sam premijer ili … diktator, kralj, napravio bih takvu piramidu vlasti u Hrvatskoj, da „prste polizes“, odnosno da vinu Hrvatsku preko noci u red najprosperitetnijih i (za invstitore) najatraktivnijih zemalja svijeta. Ali ovo je san kao sto je komunizam san*.

* moram naglasiti: komunizam koji smo vidjeli u SFRJ, SSSR-u, Kini, nije san vec nocna mora, ali komunizam kao teorija- jeste.

Uh, krupan zalogaj! Narvno, opet je u pitanju kvantna mehanika (QM) i to njen centralni izraz! Sta vise smatra se da ovaj izraz predstavlja samu kvantnu mehaniku. Nije malo! Sta znaci centralni izraz? Pa to znaci da kad razumijete (razumijemo!) ovu rijec, spremni smo da se dalje produbljujemo u dubinama QM. Zato izraz i jeste napisan na engleskom, jer je tesko vjerovati da ce ambiciozni ucenici QM, posegnuti ili, uopste naci kakvu vrijednu literaturu na nasem jeziku. Inace izraz je lako prevesti: funkcija talasa (vala). Sta vise nije neki problem ni sa bilo kojoj od ove dvije rijeci pojedinacno. Ili?

Funkcija (u matematickom smislu, ne u… politickom) opisuje odnos dvije velicine. Jedna velicina je dva puta veca od druge. Eto funkcija! Znaci kad nam je funkcija poznata, onda uvijek mozemo iz jedne velicine da saznamo i drugu. Primjetimo da nam fukcija pomaze da predvidimo : znamo jednu velicinu i poznavajuci funkciju koja vazi medju njima, mozemo da predvidimo i izracunamo i drugu.

Talas? Opet u fizickom, matematickom smislu. Talas je sirenje uznemirenja. Ako imamo mir, ravnotezu (ekvilibrijum), pa ga poremetimo, primjeticemo da se taj poremecaj siri i mijenja ravnotezu okoline.

I sad ide malo matematike. Malo. Zica na violini ili povrsina po kojoj se udara bubanj, osciliraju gore-dolje, a poremecaj (talas) se siri ili prema naprijed ili kao zrake od centra ili na obje strane, ali u svakom slucaju pod pravim uglom od onoga sto smo pojednostavljeno nazvali „gore-dolje“. U geometriji se ovakvo kretanje prikazuje sinusoidalnom krivom i naravno, mi najradije posmatramo dogadjaj u jednoj ravni (klasicni koordinacioni sistem), mada se talas siri u tri dimenzije. Ako se odabere jedna tacka na zici, ona ima svoj polozaj i brzinu kretanja, ali kako je sinusoida kriva pravac kretanja se stalno (ritmicki!) mijenja. Zato su ljudi uveli pojam vektora- da bi poziciji i brzini, dodali i pravac. Vektor pokazuje u svakom trenutku u kom pravcu (i kojom jacinom) se tacka krece. Znaci vektor je pojam koji ima i brojcanu vrijednost i pravac, za razliku od npr. vremena koje takodje u toku ovog fenomena prolazi ali nema pravac, vec samo vrijednost. Zato vrijeme ne prikazujemo vektorom, vec skalarom. Moze se reci vektor je skalar+pravac.

Kako to funkcija vala (WF) otjelotvoruje cijelu QM? Posto vjerujte, ima dosta i fizicara koji jos uvijek ne razumiju sto ce nama QM i sta nam ona donosi odnosno ne bi nam znali odgovoriti na jednostavno pitanje: sta je QM?- svi malo ambiciozniji citaoci mogu da daju vlastito shvatanje. Tako recimo moze da se kaze da QM opisujuci mikroskopski svijet (od atoma, pa dalje unutar njega), daje mogucnost da se predvidi gdje ce se neka cestica nalaziti u nekom prostoru i vremenu. Malo? Pa, ako sve te „sitne male stvarcice“ unutar atoma zovemo cesticama, nije malo. Jer ko jednog dana objasni atom (malo bolje nego Nils Bor), taj je dao univerzalnu sliku prirode. I sad smo ovdje dosli do male, ali vazne digresije: zagovornici jedne skole smatraju da od ove predikcije polozaja cestice (gdje bi mogla biti), a sto nam daje Wavefunction, QM ne moze dalje. Druga skola predvodjena Davidom Bomom (Bohm) smatra da jednom drugom teorijom (Bomova mehanika), odnosno opet matematickom konstrukcijom, moze da se precizira mjesto (a ne samo predvidi). Toliko o tome.

Ψ. Simbol „Psi“ (grcko slovo) koristi se kao oznaka za WF. Jos mrvu matematike… Ψ (x,t) znaci WF za vrijednosti x-a i vremena t. Znaci funkcija koja dovodi u vezu x i t, a ono sto definisemo ovim (koordinacionim) sistemom (u jednoj ravni) jeste polozaj. Vidite sliku

Talas se zbog svojeg oscilatornog kretanja opisuje sinusoidom. Oscilacije imaju frekfencu, pravac, visinu, talasnu duzinu. Zamislimo kamen na kanapu. Ruka (centar koordinacionog sistema) vrti kamen.Krug ili, ovdje- pola kruga. Kako se iz centra „vidi“ polozaj kamena? Kroz ugao koji radijus (kanap) zatvara sa x-osom. Malo Pitagore… Ako je kanap hipotenuza, a dio x-ose kateta, nazalost, dio kruga je „ona druga“ kateta. Zato ne mozemo mjeriti tu vrijednost linijom, vec – kosinusom (cos). I sad WF nam pokazuje gdje sve moze cestica da se nadje u toku jednog ciklusa osciliranja talasa. U praksi cijela povrsina ispod krive, a do x-ose. I onda ako ogranicimo x-osu lijevo i desno, imamo svu „povrsinu ispod krive“. Matematicki se to pise ovako: Ψ(x,t)=A cos(kx)(−L/2<x<L/2), gdje je A amplituda (y-osa), a k tzv. broj talasa (talasni broj). K je zapravo samo broj ciklusa gdje ulazi frekfencija, put…. Ovo u poslednjoj zagradi je „za dio x-ose od -L/2 do L/2. I na kraju posto zivot nije samo u jednoj ravni, a ni ogranicen tackama na x- osi, prvo moramo integrirati sve oscilacije od -beskonacnosti (∞) do beskonacnosti i onda trostrukim integralom u tridimenzionalnom prostoru. Mislim, ko to moze sebi predstaviti?? Ali nije ni bitno. Bitan je princip. Funkcija talasa nam opisuje gdje bi se mogao naci foton, elektron,… bilo koja cestica unutar atoma.

Ili ti – Gotland.

„Dobro dosli na Gotland“, rece jedan naglaseno ljubazni stjuart Brotens aviokompanije. Imam puno prijatnih asocijacija svaki put kad letim na relaciji Broma-Vizbi. Broma je jedan od stokholmskih aerodroma, smjesten gotovo u centru grada, a Vizbi je glavni grad Gotlanda. Oba aerodroma su mala, pa je granicna kontrola vrlo prijateljska (recimo nema onog pokazivanja tecnosti u kesicama). Obicno nema previse putnika, pa nema ni onog grupisanja putnika kod ulaska u avion, sto mene posebno iritira, jer nikad nemam „pravu“ grupu. Avion je sa propelerima i u toku rada motora, dok smo jos na tlu, cuje se jedan poseban zvuk koji podsjeca na jednu kompjutersku igricu: zvuk neke nadzemaljske sile, prijeteci, tezak za opisat’. Let traje 35 minuta- mislim moze li bolje. Ja sam iz mog stana u stan na Gotlandu za 2 i po sata. A Gotland je ostrvo. Ostrvljani kazu za sve ostale Svedjane da zive na „cvrstom“. Ranije sam vec na ovim stranama izrazavao misao o nekoj vrsti privrzenosti zivotu na ostrvu. Cijeli koncept pase dobro nama bez pretjerane socijalne dimenzije, ali naravno, dok smo fizicki zdravi i cili. Jer zivot na ostrvu uz lose vremenske prilike moze da bude prava izolacija u najsirem smislu rijeci. Bolesnik u helikopteru, spreman za transport za Stokholm zbog pruzanja napredne zdravstvene usluge – ne moze da poleti jer je magla ili tamo ili ovamo. Brodski prevoz prestaje kod velikih nevremena, a bolesti ne znaju za vremenske izvjestaje. O ovome sam dosta razmisljao u vrijeme kada su Korcula ili cak i Vis bili interesantni kao mjesta gdje bi se kupila neka nekretnina…. Jos uvijek sam „dobar“, pa o ovoj ideji nije izrecena poslednja misao. Ne, ne kazem da cu selit’, kazem samo da ideja o zivotu na ostrvu jos uvijek je pretezno pozitivna. Iz ostatka teksta cete vidjeti jos jedan argument u korist ovakvog razmisljanja…

O Gotlandu nemam namjeru pisati. O Ostrvu se moze naci na internetu svuda. O njegovom znacaju za svedsku istoriju, o njegovom znacaju kroz juni mjesec kada se ovdje tradicionalno seli sva politicka i ekonomska elita da razglabaju o buducnosti Svedske. Ili o Gotlandu koji je vjecni dom Ingemara Bergmana, poslednjeg svedskog filmskog stvaraoca koji je znao.

Ne, mislim reflektirati o jednom utisku koji sam cuo od Gotlandjanina jutros.

Krenimo ovako…Kao doktor, posebno doktor u cijem poslu ima onkologije dosta, nije mi nepoznat fenomen da pacijenti izmedju 75 i 85 godina lakse podnose sve ovo cime se ja bavim, nego neko ko ima 40 godina. To moze da se razumije. Osamdesetogodisnjak je vec vidio i unuke i karijeru djece, zavrsio svoju i na neki nacin se zblizio sa idejom o prestanku boravka na Planeti, makar medju zivima. Neko ko ima 40 i dobije ozbiljnu dijagnozu, to je kao kataklizma. Cista katastrofa za sve ukljucene- kao i za nas medicinske radnike. Taj je ljut, razocaran, prepadnut, skoro histerican. Svi oko njega placu, pogledi puni nade i iscekivanja. Energija medicinara trosi se kao sto se trosi dizel kad ja pritisnem papucicu gasa u mom Hajluksu na uzbrdici. E sad uzmite da mi svi koji zivimo na cvrstom imamo 40 godina- onda su Gotlandjani svi oko 75, 80 godina stari. Prema pogledu na zivot. Zivot na ostrvu daje jednu mirniju i manje histericnu perspektivu prema zivotu. Cak i u bolesti ponasanje bolkesnika sa ostrva je jednostavno, smireno i racionalno. Oni sa cvrstog tla (mi bi rekli sa kontinenta), oni su stalno nesto nervozni, histericni, uplaseni i nezadovoljni. I u bolesti i u zdravlju. Zasto?

U pitanju su izazovi i iskusenja. Na ostrvima svega toga ima manje. Ovdje nema velikih bljestavih glavnih trgovackih ulica koje te cine nesrecnim u nemoci da se malo opustis i pazaris koju krpicu. Ovdje nema salona bljestavih automobila na otvorenom. Ovdje nema toliko pokazivanja markirane odjece na svakom trenutku gdje se srecnom vlasniku pruzi prilika. Ovdje kad izadjete na plazu vidite velike mocne talase koji vam jasno pokazuju da ste mali u odnosu na prirodu. Sada zimi, samo prvih 100 m talasa su tamno plavi – svi iza toga je mrko, crno, prijetece. Ta srazmjera i shvatanje vase velicine vas natjera da i sve ostale bljestave stvari u zivotu potisnete pred cinjenicom da morate zivjeti pazljivo i u skladu sa – ne prodavnicom, vec prirodom. A kada zivite deceniju za decenijom u takvom razmjeru pojava, onda i zivot postaje nesto sto se zivi koliko moze. Ako ne moze, necemo se ljutiti.

Zgodno je, pa cu samo pomenuti onog americkog onkologa, koji je trenutno zdrav i cio, ima 66 godiona i vec je napisao knjigu-testament: kad napuni 75 i dobije prvu dijagnozu, batalice sve aktivne i pasivne pokusaje da zaustavi prirodni tok. Lijecenje? Boze sacuvaj. On ide toliko daleko – e tu se on i ja razilazimo – da poslije 75, nece vise voditi racuna ni o prevenciji, a kamo li lijecenju. Ne znam, ne vidim bas smisao. Ne kazem da tada treba poceti sa nekakvim dijetama i cudima, ali vakcina protiv korone, zasto ne? Nastaviti bez mnogo bijelog secera? Zasto ne. Izmjeriti pritisak i pogledati malo krv? Zasto ne (ovo zbog boljeg planiranja…). Ja sa 80 okrecem list: pocinjem ponovo pusiti. Marlboro.

Mi iz Jugoslavije, volimo da se hvalimo da smo „sa Mediterana“?! Ne znam… Sta bi onda rekla Italija, Spanija… Malta??? Cak i Hrvatska koja je dobila (od koga?) tisucu kilometara obale, tesko moze da stane rame uz rame sa Grckom. Ali, ok, recimo da smo razumjeli mediteranski sarm, mediteransku kulturu i nadasve prednosti zivota na Mediteranu. A sta su prednosti Mediterana? Pa to da je sad recimo u Dubrovniku 12 stepeni iako je ovdje gdje sam ja sada, minus 2, a gdje je moja unuka, minus 14. Dvanaest stepeni…. Mozete nastaviti da idete u sorcu. Mozda cak i u japankama? Sunce, mirisi, boje. Sve suvo. Nema memle, vlage, ni fleka…

A jeste li, da vas pitam, nekad dozivjeli sledecu sliku…

Napolju minus 3. Snijeg pada, toliko gusto da je objekat koji je od vas udaljen 25 m, blijed, bijel, vidi se, ali kao kroz gustu maglu. Sve okolo je pokriveno snijegom i bijelo: krovovi, zemlja, auta. Sve  je  bijelo. E sad vi sjednete za sto, naspram vas je prozor sa opisanom slikom. Na stolu lonac pasulja. Dimi se. Na tanjiru pored lonca, izvadite komade slanine da bi bilo lakse sipati i uopste jesti slaninu. Tegla ljutih feferona i konzerva piva (cesko, Pilsner Urkvel). Hljeb, takozvani grcki, ali ok, vazno je da j svjez i bijeli. Nije nevazan detalj: cesko pivo. Da, vi ste na sjeveru, protestantskom, hladnom i – discipliniranom sjeveru. A to znaci, da je njima kroz istoriju islo mnogo, mnogo – mnogo bolje nego vama dolje na Mediteranu. A to dalje znaci da oni imaju pare i mogu da ponude svoje trziste svim mogucim i nemogucim proizvodjacima piva, pa je vama od volje, koje biste najradije uz pasulj…. Dolje, na Mediteranu, piju se samo lokalna piva – koja nisu losa, dapace, ali o izboru se radi. O mogucnosti da biras…

I kad saspes svu tu nenormalnu kolicinu pasulja („pasuljcina“) u grlo, sve sa komadima slanine (6 mm bijelog i centimetar crvenog), a nepce zari od feferona, sjednes pored prozora sa ostatkom piva i stavis kafu. E sad pazite! Ovdje na ovom hladnom, protestantskom i – bogatom sjeveru, vi mozete i to da birate: jal’ vas volja Dzezva (bosanska) kafa, jal’ srpska, jal’ hrvatska (Fraaaankova). U redu, to smo vec shvatili: ovdje postoji mogucnost izbora. Ali nije to poenta. Ovdje vi u opisanom ambijentu sjevera sa snijegom i bjelilom, mozete da sebi dozvolite mali trenutak Mediterana kroz izbor kafe. Sjedite uz prozor, gledate pahuljice koje se krecu haoticno, prema Braunu, i padaju i dizu se i idu u stranu…. I srcete Frankovu kafu. Probajte ovo izvesti negdje na Mediteranu. Osim ako vam se ne dozvoli da sladoled shvatite kao simbol sjevera, leda i irvasa… Smjesno je.

Desert? E, tu je sad problem! Ja bi’ Kras. Dorena, cokolada sa rizom. Ili Seka i Braco. Ili Pionirov Galeb. Moze, ovo je sjever: sve ima samo treba znati naci prodavnicu… Ali, dok ne dodjem do Krasove Domacice ili cokoladnih napolitanki, dobra je i Fazerova mlijecna cokolada. Izbor, ljudi, izbor. Najvaznije je da imate prostor za izbor: zivis na sjeveru. Tu radis, zaradjujes i dobijes penziju, a uzivas na Mediteranu…. Vidite i sami da ne znam sta bi’ ! Ovdje kazu da sam ‘kluven’ iliti rascijepljen. Rascijepljen izmedju Mediterana i … snijega.