Na kraju uvoda htio bih naglasiti da iako ja volim knjigu i pisem blog koji ce liciti na knjigu- ipak je ovo blog! Svi tekstovi ce naravno sadrzavati osnovnu ideju i poruku, ali nema obaveze da se sad krene metodoloski: prvo istorija, pa geografija, pa politika, pa… Ne, tekstovi ce se publicirati vodjeni mojom inspiracijom ili konkretnim dogadjajem sto ce – vjerujem bolje drzati paznju citaoca nego sto bi to uspjela struktura udzbenika. Toliko za pocetak.

Jos od davne 1998., ubjedjujem druge, bas kao i oni mene da je Jugoslavija trebala opstati (oni drugi tvrde suprotno). Nalazili smo se po raznim forumima, internet-stranicama medija i – zanimljivo – mnogo rjedje u zivo?! Ali to je valjda i normalno: ja odavno vise ne zivim u Jugoslaviji,  ne srecem dnevno „zemljake“ i zato ova diskusija ide u talasima po raznim internet stranicama. Glavni utisak i neka vrsta gorkog ukusa u ustima, nakon silnih godina diskutovanja je, da nisam uspio. Ipak jos uvijek vjerujem u svoje argumente, dok su se neistomisljenici ili djelimicni istomisljenici mijenjali, dolazili i odlazili i ucesvovali u samo nekim djelovima diskusije. Hocu reci, i pored mnogo godina i mnogo tekstova, ipak to nije bila strukturirana diskusija sa argumentima, dokazima, vec vise … ja, forum. Zato sam odlucio da se makar ja postavim na jedno mjesto, na jednu platformu, a ko se zeli ukljuciti, neka se osjeca dobrodoslim i pozvanim. Ovdje ce naci sve sto je ranije receno i komentarisano i moci ce dozivjeti cjelinu.

Ja nisam toliko star da preferiram tablu i kredu u odnosu na sofisticirane instrumente komuniciranja, konacno, evo pisem na internetu, a ne na komadu papira, ali ovdje na internetu, gdje postoji bezbroj mogucnosti uljepsavanja i ilustriranja, nastojacu da koristim samo rijec. Crna slova na bijeloj podlozi. Moj blog ce uvijek liciti na knjigu, jer mislim da je upravo to – knjiga – to sto nam je najvise manjkalo u mladosti i zbog cega smo na kraju i zaratili. Da, iz ove recenice razumijete drugu glavnu dimenziju mojeg bloga: nesto grublje konstatacije. Vojnicki jasno, bez mnogo pridjeva, uljepsavanja i zamaglivanja.  To ce sigurno isprovocirati mnoge, ali uz jasne granice, niko nece „stradati“. I tu smo sad i kod trece dimenzije ili okvira mojih tekstova: nema vrijedjanja, ni zluradosti. Svi mi koji smo rodjeni na tlu (bivse) Jugoslavije, obicni smo ljudi, manje ili vise predodredjenog ponasanja, vrlo malo ili nimalo krivi a sve sto nam se desilo i zato, razgovaramo mirno i opusteno.

Zasto ovaj blog?

Iz vrlo jednostavnog razloga: objasniti raspad Jugoslavije, pokazati da je bio nepotreban i malo mastati po uobicajenom „internetovskom“ principu: sta bi bilo kad (ne)bi bilo….?

Meni se cini da imam odgovore na ova pitanja, ali – vidjece se. S druge strane ova nisu ni kratka, ni jednostavna i trebace vrijeme da se prezentiraju. Ali, vrijeme – ne fali. Dobrodosli svi zainteresovani za ovo i ova pitanja….