Imam ovdje u mojoj biblioteci knjigu istog naslova kao i ovaj tekst. Ta knjiga ima vise od 500 strana??? Kako ja sa ovim tekstom mogu konkurisati toj knjizi? Nikako.

Ja se moram, ako vec hocu da pisem o Gradu, fokusirati na vrlo usku temu, najbolje temu koja nije pokrivena knjigom, jer je postala aktuelna poslije stampanja knjige. Moj tekst ce se zbiti u trokutu Ivo-Mato- Indeksi. Sta je sad, pitaju se neki? Pa pocnimo redom….

Indeksi, oni sarajevski, predvodjeni Daliborom Popovicem, pjevali su nesto oko ove teme …O padu. I njihov pristup padu je bio vrlo, vrlo romantican: jes’, padas ti, pada cijeli svijet, ali u tome ima nesto uzviseno. Nesto filozofsko. Pad je let. Ja zelim ovdje odmah da razoblicim ovu nakaradnu logiku koja moze da prezivi samo u poeziji: svaki pad je – pad, a to znaci da ti koji padas, ima da – kad, tad- zveknes o ledinu i da se manje ili vise ubijes. Nema mnogo romanticnoga u padu: uvijek zavrsava sa krvlju, povredom ili- ne daj boze, smrcu. Jeste dio pada je let, ali manje vazan….

Ok, kad smo ovaj „kut“ definisali idemo dalje….

Ivo? Ivo je Ivo Vojnovic, brat Luja Vojnovica. Ogromna, velika ulica Ive Vojnovica sijece Dubrovnik. Od uvale Miramare do Dubrave na Babinom kuku. Ne znam ima li duze ulice u Dubrovniku? Prema staroj /13, 14. vijek/ srpskoj tradiciji prezime se dobijalo prema imenu. Vojin. Vojin je bio blizak potomak Stefana, cuvenog, oca jos cuvenijeg prvog i poslednjeg srpskog cara. Porodica Vojnovic je bila dakle dio aristokratije i time pogurana od samog pocetka, ali ocito vrlo mudra, pametna i sa velikim intelektualnim potencijalom. Odrzala se sve do dana danasnjeg! U 17. vijeku Pavle Vojnovic je zivio u Herceg Novom i Dubrovniku, bio uspjesan trgovac, bogat, ozenjen Katarinom. Vrlo cesto poslom od Kotora do Venecije. U Primorje je dosao iz Istocne Hercegovine, a zivot je zavrsio u Trstu (poslije velikog zemljotresa koji je zadesio obalu od Turske i Soluna do Zadra). Iz Hercegovine nosi neraskidivo prijateljstvo sa Vasilijem Ostroskim, mitropolitom cijele Hercegovine, dijela Crne Gore i Skadra. Skolovan u manastiru Tvrdos (na ulasku u Trebinje sa mostarske strane) koji je u to vrijeme bio najveci regionalni univerzitet. I djecu je skolovao tu. Bio je i veliki prijatelj sa Bajom Pivljaninom- hajdukom cije ime je ulijevalo strah Turcima od (I)Stambola do Zadra (Bajova glava je poslije 25-ogodisnjeg rata izmedju Turske i Venecije, kada Veneciji hajduci nisu vise bili potrebni, zavrsila na kapiji Stambola). Bilo je to zaista cudno druzenje: svetac koji hoda zemljom, biznismen i hajduk. Ali Ivo (i brat mu Lujo- Ivo „Dubrovacka trilogija“) su direktni potomci Pavla Vojnovica! A to znaci i cara Dusana.

Svi vi koji dnevno po ovome ili onome poslu prolazite ulicom Ive Vojnovica, sjetite se Pavla i sjetite se da sada imate Mata Frankovica. Mata je jedino lijepo – vidjeti. Citati? Boze sacuvaj. Cuti? Kuku, daleko bilo. I to sam vam htio reci: od Ive do Mata, je pad. Jeste pad. I to onaj pravi od kojeg se ili krvari ili umire. Nema tu nicega romanticarskog kako su mislili Indeksi. Pad je – pad.

Ali, istorija je fantasicna! Svaku neravninu poravna i ugladi. Nakon nekog vemena sve se sjaji. I Vasilija su smjenjivali pucem: Savatije je bio kratko poglavar hercegovacke mitropolije, jer je spletkom sklonio Vasilija, ali ko je danas Savatije? A ko je Vasilije, sveti Stojan koji je hodao zemljom. Nije lko jednom gradu da ima nekada Iva, a sada Mata. Ali, uzdajte se u povijest. Tako ce i Mato nestati kao jedna polurecenica dubrovacke povijesti, a Ivo ce ostati. Zauvijek.

Ne bih ja sada o starenju onako opsirno i iz svih uglova. Niko nema toliko vremena…

Ali zadrzacu se na jednom fenomenu koji nisam ranije primjecivao- znaci tipican je za starenje…

Radis uzaludne stvari.

Haj’ dok radis uzaludne stvari koje nikoga ne opterecuju, kao na primjer, hoces da ides pjeske od Mostara do Bune. Dobro, mozda bi rodbina ipak bila natjerana da organizuje prevoz da te vrate….? Ne, ovdje je rijec o nekoliko aktivnosti koje stari ljudi rade iskreno i sa odusevljenjem, a zapravo su – uzaludne. I ne samo to- opterecuju one koji ostanu poslije…

Zasto ja npr. ne bih odmah, vec danas bacio sve moje eksere? Natjeralo me nesto i nadjem dvije neotvorene kutije eksera, jedni su sa zaravnjenom, a drugi sa polukruznom glavom. I jedni i drugi su „krstasti“ (ne znam kako to danas kazu Hrvati- krizni?). Mislim da su i jedni i drugi iz iste grupe po debljini i duzini. I sad umjesto da odmah, obje kutije bacim, ja odem i kupim dvije plasticne polukutije, nesto kao ladice (tako recimo stoje ekseri izlozeni u Bauhausu) i uredno ih sortiram: zaravnjeni u jednu, a polukruzni u drugu kutiju. U svakoj ima sigurno 80-100 eksera. Ma to nisu ekseri! To su sarafi, imaju navoj, ali eto, dolje imaju vrh, spic. A zapravo je samo taj spic to sto ih povezuje sa ekserima. Ok- sarafi. Da li cu ja nekada graditi kucu? Ne. Hocu li mijenjati terasu (ovdje u Svedskoj sve su terase drvene, kao i u Montani – ono kad dodje Dzejson Statam tek pusten iz zatvora pa pomogne obnoviti terasu ucviljenoj udovici koju ce za 10 minuta lokalni siledzije ugrozavati). Ne. Mozda cu do kraja zivota zakucati jedan ili dva ta sarafa (?, ma eksera???) u zid i okaciti nesto. I to je sve. Baciti ostalih 200? A, ne…

A alat? Juce sam kupio komplet „okastih“ kljuceva jer mi je trebala samo „17-ica“ da nesto promijenim na biciklu. I sad imam bljesteci komplet kljuceva od 8-ce (zasto pocinje od 8?) do 24-ce. Jeste vazno je imati i moci tu i tamo zateci sarafe na uzglavlju kreveta, ali meni moje tijelo govori da ce mene jednog dana iznijeti na tom krevetu nogama naprijed, a da ce se uzglavlje jos vise klatiti nego danas. A kljucevi ce ostati…. Brako (Bracho) je kao neka strasno vazna njemacka firma za proizvodnju alata. Kaze gospodja u radnji objasnjavajuci zasto jedne papagajke kostaju 90 EUR: „Pa to su Brakove“. A u Bauhausu su duplo jeftinije. Isto su Brako. Trazesi tu 17-icu, shvatio sam da imam kod kuce sve: pilu, cekice, sarafcigere, one umetke u sarafciger za razne vrste sarafa, kljuceve, kljusta za skidanje izolacije, kidanje zice, vadjenje eksera, papagajke i dvije velicine onih vodoinstalaterskih sto imaju navoj da se otvor „usta“ smanjuje ili poveca. Eto, ne znam ni kako se zovu na nasem jeziku, ali dobro je- znam na svedskom. Eksera, sarafa, tiplova, kablova…. sve ce ostati iza mene. Oni koji udju kad mene iznesu, danas bi bili najzahvalniji da ja to vec sutra bacim. Jer oni mozda i trebaju nesto od toga, ali kapitalisticka potrosacka psihologija nas je naucila da bacamo i stalno kupujemo novo. Jeste bacice oni, ali nekih 10 minuta nakon bacanja, imace mali, neprijatni pritisak u grudima….

A sad ono najvaznije. Najbolnije. Najcudnije…

Knjige.

Gledam ovu moju biblioteku. Nastala je u poslednjih 26 godina. Da sam zajedno sa prvom knjigom kupljenom preko Amazona, kupio i njihove akcije danas bi se i ja pored Orlanda Bluma vozio zajedno sa Bezosom na njegovoj jahti. Mozda cak i pored njegove jahte. Na mojoj. Ali nisam. Nastavio sam samo kupovati knjige i CD-ove. I danas imam 8 m CD-ova i 12 m knjiga. Kazu da CD-ovi s vremenom pocinju da gube onaj urezani trag, sto znaci da nekoliko dana nakon moje sahrane, odose i moji CD-ovi u propast. „Eh, tata, tata, sto ih ti ne baci, nego moramo sad mi…?“, uzdisu moji sto su ostali poslije mene. A knjige, to sam na vise mjesta citao da se stari ljudi muce kako da njih nekako zavrse. Biblioteke nece, kazu sad je sve digitalno, djeca nece, nemaju vremena….Lako je bilo engleskim aristokratama: oni su kucu naslijedjivali generacijama, a kao dio zidova su bile velike biblioteke. Gledali ste sigurno: zid pun knjiga je toliki da negdje pri dnu imaju vrata kroz koja se prolazi iz sobe u sobu. I te njihove knjige su sve iste??? Kao da su iz iste knjigoveznice stigle?! Kao ono kod nas 70-ih godina kada smo imali najjacu kupovnu moc u Jugoslaviji, pa su nas prodavci knjiga salijetali. I mnogi su kupili cijelog Krlezu, cijelog Dostojevskog, Cijelog Mana ili Njegosa. To niko nikada nije ni prelistao. A ja gledam ponosno mojih 12 m knjiga. Procitao sam sigurno 11 m. Neke i po tri puta. Jer ja nisam kupovao na vratima stana- ja sam kao sto rekog ucinio Bezosa vrlo bogatim. I zato vidim ovdje samo jedno rjesenje: sve knjige staviti u lijepu biblioteku – police, mozda staklo…i onda nasljednik nosi sve zajedno kao – zid. Kvantna mehanika, istorija, umjetnost, slobodna volja, jezici i rjecnici i mali dio (!) beletristike – ko bi to ikada citao, kad mene ne bude bilo? Mislim, niko. Ali zato radim uporno i dosljedno na indoktrinaciji djece: provociram, postavljam pitanja, dajem duge odgovore… mora nesto kroz epigenetiku da se zakaci kod djece. Ne znaju oni to sada, naravno, kao sto ni ja nisam znao kao dijete da je jedan od najljepsih ruckova KALJA. E, ali sada znam. I jedem, makar jednom mjesecno (pa po 3-4 dana). Tako racunam i da ce nesto od ovih nasih polemika ili laganijih svadja o porijeklu Slavena, o slobodnoj volji, o znacaju kvantne mehanike za pitanja slobodne volje, o Katarini Medici… da ce nesto od toga ostati zapamceno. Nesvjesno, naravno. A onda, kada oni budu stari i kada jenja iscrpljujuca borba za mjesto u hijerarhiji firme kada njihova djeca zavrse fakultet- mozda ce se pojaviti dilema: treba li kazniti francuskog anesteziologa koji je ubio 12 ljudi od toga 4 djece jer je htio da ga primjete? Ovakve dileme lakse dodju kada vas zivot gurne u situaciju da napravite problem, a samo vi mislite da niste krivi. Uz knjigu o slobodnoj volji, malo muzike Baha i polako pocinju stvari da se vade iz podruma. A posto polica nije vise cvrsta kao nekada, treba i sarafciger. Krstasti.

Politicka konstrukcija jednog drustva, sto ja zovem sistem, jeste jedna strasno krhka gradjevina koju treba svim silama cuvati.

Pocnimo na sledeci nacin. Kako su tamo kod nas obuceni agenti nekretnina? Ovamo, na Zapadu, taj imidz se smatra jednom posebnom kulturom. Glavna karakteristika je: maksimalno odvratno. Tesko mije dati opis generalno, jer oni se mijenjaju jednakom brzinom kao i moda, ali zadrzimo se onda na tome kako izgledaju sada. Ljeto je. Tu su mokasine od koze, na – bosoj nozi. Gace (pantalone) se suzavaju prema gleznjevima, ali su na odstojanju od cipele nekih 15-18 cm. Vidi se dobar dio gole noge. Onda gornji dio pantalona, onaj koji pokriva straznjicu, djeluje kao da sam ga ja krojio: naopako. Kao da su ga obukli naprijed-nazad. Guzovi straznjice su spljosteni, jer im tkanina ne da da se opuste, a i naprijed je jednako tijesno, pa slic djeluje prenapregnuto. Kosulja sa dugim rukavima podignutim do pola podlaktice, naocale za sunce i kosa koja mora stalno da se rukom zabacuje unazad, jer bi inace pala preko lica. E sad zadrzite ovu sliku do sledece …

Svedska ,ostrvo Gorland (Putin bi dao Sibir za Gotland), glavni gradic Vizbi i jedan park (dolina) nedaleko od obale i gradske luke. U tom parku se svakog juna tradicionalno okupljaju svi vazniji, a i nepoznati, a buduci politicari, poslovni ljudi, novinari. Krema politickog etablismenta (mada sve manje i privrednog, jer su shvatili….). E sad, elita od nekih 60 glavnih politicara, oni se osjecaju respektiranim (novinari ih ganjaju za intervjue), potvrdjenim (ne moraju se vise biti, ni gurati)- oni djeluju kao normalni ljudi A odmah ispod njih je bukvalno jedna armija tipova i zena koji izgledaju kao goreopisani agenti za nekretnine. I vjerujte, senzibilnom covjeku je dovoljno samo proci kroz tu gomilu i osjetiti sta se dogadja. Ovi se jadnici ne smiruju od ocajnicke borbe da se uvuku onim potvrdjenim u zadnje crijevo. Ta servilnost, ta laznost, ta falsh mimika, smjeh, pokreti, to vodi direktno u nauzeju i povracanje. I onda ti bude jasno: oni to rade iskljucivo zbog sebe. Ne zbog mene, moje porodice, mojih pacijenata, moje rodbine, komsija…. Boze sacuvaj! Samo za sebe. Ostali koji su tu o trosku onih kji placaju porez, prave svoje male planove: to moze biti dobijanje nekog projekta ili odlazak sa nekom zenom u sobu. I tu onda takodje shvatis da je moral, izmisljen kako bi nas odmaklo od zivotinja u pecini, samo jedan paravan – dok ih se ne uhvati. Oni su spremni na sve. Ali, tu je sistem. Tu su institucije koje ne gledaju ime vec personalni broj. Tu su sluzbenici koji ce raditi protiv najociglednije logike i ljudskog rezona, sve dok se ne promijeni zakon. I tu su novinari. Glavni stub demokratije! Mada ni one ne zato sto imaju ideal- nego zato sto hvatanje ovim malih nalickanih kanta djubreta, donosi profit, gledanost, citanost. Ali nema veze: sivi, otupljeli cinovnici i lakomi novinari- cuvaju nas od agenata za politicke nekretnine. Sto bi rekli u Beogradu, e moj Imanuele (Kante)- dzaba si krecio.

Citam kako je neki svestenik isao prema Medjugorju. Isao? Letio avionom. I u avionu je bio neki paraplegicar. I sad, nisam bas dobro razumio ko je koga molio (i dovolio) kad su dosli na aerodrom, da mu … jel’te da masturbira. Prva mi je misao bila- nije valjda mostarski aerodrom???

Zasto je svijetu ova crtica vazna? Zato sto je svestenika koji je priznao rabotu, danasnji papa (Lav) pogledao sa puno razumjevanja….

A zasto je meni vazna ova crtica?

Moral su izmislili, organizovali, stavili u osnove zakona, ljudi, da bi se zastitili od pojedinaca koji se ne mogu kontrolisati. I onda imamo i sistem represivnih mjera, sve od stida (alkohol), preko moralne osude, do – zatvora. A moral kao sto rekoh stiti grupu od pojedinca koji ima neku manu. I grupa se nije zadovoljila time da izmisli moral i podigne ga na nivo koji poslije samo elita moze da koristi kao instrument, ne, oni su odlucili i sta je vise kaznjivo, a sta manje i sta uopste ne treba sankcionisati. I sad imate Dzems Bonda koji je u svakom filmu (dok je to bio Son Koneri) , znaci 60-ih godina, koristio priliku da „seksualno uznemirava“ zene oko sebe. Tada oci morala nisu reagovali. E a onda je iz mraka iskocio muceni producent H. Vajstajner sa svojom osebujnom tehnikom intervjuisanja buducih glumica i ocevi morala su se probudili. Od tog dana, kada je Vajstajner ganjao Umu Turman po hodnicima pariskih hotela, seksualna uznemiravanja u najsirem smislu rijeci (a tu je naravno i pomenuti aerodromski incident),postalo je kaznjivo. I ne samo to! Ide se i retrogradno u vrijeme (u teoriji relativiteta bi rekli, sve dok pripadaju zadnjoj svjetlosnoj kupi). Nema zastarjevanja. Pitajte Kevina Spejsija, ako meni ne vjerujete.

A pusenje? Ono pravo, sa Marlboroom. To nista. Sad je i to zabranjeno i uskoro ce se poceti dijeliti kazne. Sto mene ne uhapse danas, jer i ja sam pusio 80-ih godina? Neko ce reci, nije to isto. Kako nije? U cemu je razlika? U stepenu stete? Ok, prema kome? Ja sam pusenjem stetio samo sebi, pa kao, sta mi tu mozemo. Da, a svi oni ljudi iz kupea u vozu Mostar-Beograd koje sam ja trovao?? Ne, ono sto je zanimljivo jeste da su nam danas (takodje jedna moderna tekovina) puna usta covjeka. Ma boze sto mi volimo covjeka. Covjek ono, covjek ovo. Te bice, te prava, te vrijednosti, ma milina. Voda da usta…. Ali koji covjek? Imaginarni. Nepostojeci. Izmisljeni. Covjek bez svoje prirode. Da, mi velicamo i sve smo prilagodili covjeku, ali covjeku bez njegove prirode. Sjajno. Mogli smo uzeti i – sliku. Ili kopiju u ljudskoj velicini, ali od kartona. Nista vise od idola. Svi smo mi od Maja indijanaca….

Mora nekada i da se kritikuje, a ne samo da se hvali ili da joj (kvantnoj mehanici) se divis.

Hajmo opet malo o Belu (Bell) i njegovom cuvenom doprinosu QM, doprinosu za koji su njegovi sljedbenici prije 3 godine dobili Nobelovu nagradu. Uz Bela ide jedna fraza koja prevedena na nase jezike zvuci vrlo rogobatno (ponistavanje Belove nejednakosti), pa je ljepse ostaviti je u originalu: violation of bell’s inequality. On je napisao dva jednostavna mala rada pocetkom 60-ih godina i oba su godinama ostala neprimjecena. U njima se prvo teoretski osvrnuo na jedan rad Ajnstajna i njegovih kolega (tzv. ERP papir, gdje ovo „e“ je od Ajnstajn). Prvo ukratko, a koga interesuje nesto sire, moze nastaviti da cita. Upletenost cestica (entanglament) je bio poznat fenomen i pocetkom 20. vijeka (dvije cestice nastale u jednom trenutku, ponasaju se kao blizanci i njihova sudbina pokazuje snaznu korelaciju/sto jedna to i druga), ali nije bilo dobrog objasnjenja. Ajnstajn je tvrdio da u momentu nastajanja ove nekim jos nepoznatim mehanizmom „dogovore“ kako da jako koreliraju iako ih se kasnije razdvoji. To je tzv, teorija skrivenih (hidden) faktora. Bel je dokazao da nema nikakvih skrivenih dogovora, vec dvije cestice i na velikom rastojanju dijele istu sudbinu. Znaci, nije ni on objasnio fenomen, ali je uklonio jedno, deterministicko objasnjenje. Poslije je ovaj njegov eksperiment usavrsavan da bi se izbjegle moguce greske (jako zavisi od postupaka eksperimentatora!), da bi najbolja varijanta u rukama A. Aspekta donijela Nobelovu nagradu. Jedna od najuzbudljivijih ideja cija realizacija ceka na tehnoloska rjesenja, a bazira se na upletenosti je – teleportacija. Vas rastave na gomilu atoma (kao tijesto), na bazi upletenosti vas posalju na neko drugo mjesto i sklope vas po receptu originala (mozda kao bonus, da vam poprave zube ili uklone plakove u krvnim sudovima?).

Malo sire…

Sta je to sto je nejednako (inequality)? Prvo ne radi se o vulgarnom da 5 nije isto sto i 7. Radi se o poredjenju dva koncepta. Redom. Snopom lasera na molekule kalcijumovog isparenja, pogodi se elektron atoma kalcijuma. On bude egzaltiran i skoci iz jedne u drugu orbitu. Time oslobodi dva fotona. Ti fotoni odu na dvije suprotne strane. E sad u eksperimentu se postavljaju polaroidni filteri i detektori. Ovim prvim se manipulise pravac kretanja fotona, a drugim se detekture efekat (najcesce energija fotona). Foton ili prolazi ili ne ili prolazu nekom omjeru sto zavisi od ugla filtera. Recimo ako je filter na 30 stepeni, prolazi svaki 4-i. E sad dolazi malo nejasniji dio, jer trazi dobar osjecaj za matematiku i vjerovatnocu. Uglavnom za ponavljani broj eksperimenata i sve moguce kombinacije, postoji formula ciji rezultat mora da bude manji od 2, ako su fotoni na samom izvoru dobili informaciju kako da se ponasaju. Vjerujte mi na rijec…. I to je ta nejednakost: vjerovatnoca i korelacija dva fotona mora da bude manja od 2 (nejednaka dvojci). Medjutim Bel je u svom eksperimentu, a kasnije i svi ostali (Aspekt) pokazao da je rezultat > od 2. Znaci nejednakost je ponistena (violation). Time je pokazano da dvije cestice pokazuju snaznu koelaciju u svom ponasanju iako su udaljene vise nego sto bi trebalo da se informacija medju njima prenese brzinom svjetlosti. Cijela Ajnstajnova teorija relativnosti se bazira na pretpostavci da nema brzeg kretanja od kretanja svjetlosti (c=300 000 km/sek), a sada se pojavljuje podatak da ima: dvije cestice se dogovaraju (snazna korelacija) na velikoj udaljenosti (u fizici nonlocality) sto zahtjeva razmjenu informacija brzinom > c .

E sad kroz jedan kineski eksperiment krece dio o „kritici“. Kinezi su iz jednog satelita izmedju Zemlje i Mjeseca slali fotone u parovima, jedan u Peking, jedan u Bec. Na oba detektora je potvrdjena snazna korelacija: bez obzira kako ko namjesta filtere, oni prolaze ili ne, kao da su i dalje jedan! Niko ne zna kako. Ali prvo Njutn, pa onda Ajnstajn su nam objasnili kako radi gravitacija (niko ne zna kako nastaje, ali znamo sve drugo). Gravitacija je veliko polje kojim se siri „poremecaj“ (i u vodi se talasima siri poremecaj: kad stavimo nogu u vodu). Svako tijelo velike mase stvara oko sebe polje gravitacije tako da u Univerzumu imamo jedno zajednicko polje sa razlicitima intenzitetima (snaga opada sa kvadratom udaljenosti). Ali ipak se moze zamisliti da kada jedan vrabac negdje u Jugoslaviji mahne krilima da se to moze osjetiti i u najudaljenijim coskovima Univerzuma. Slabasno, ali ipak. I sad oni nama objasnjavaju ovo sa vrapcem kao anegdotu, salu, a ono sa kineskim satelitom treba da vjerujemo?! Jer takodje je poznato da je Belov eksperiment vrlo osjetljiv. Dovoljno je da foton naidje na svom putu na atom necega (azot) i da bude unisten/izmjenjen. A od satelita do Pekinga?? Pogotovo vazduh nad Pekingom… Ipak kad nas jednog dana budu teleportirali, vjerovacemo. Usput, tzv kvantni kompjuter VEC radi na bazi fenomena upletenosti….

Ovome se zaista niko nije nadao! Mi, na Planeti, minus Sjedinjene Americke Drzave, odavno smo se mirili sa fenomenom da nam se hrana servira preko drzavne televizije. Sta ovo znaci?

Pa, mi, Srbi, Bugari, Rumuni, Bjelorusi, Hrvati, Rusi, Crnogorci, Albanci (i Kosovari), Madjari, Sjevernokoreanci… sigurno i vecina africkih zemalja, ali, oprosticete- ne pratim- svi ovi napaceni ljudi, odavno su pristali da uvece, uz drzavnu TV, jedu propagandu, umjesto sendvica sa prsutom, pamidorom i casom vina. Znaci, ovaj veliki dio Planete je svako vece, jeo (bukvalno) – nista, casa vode (?), jer rucao si!, ali je zato isao u krevet „sit“ nakon zapaljive retorike voljenih vodja. I mi – ok, daj da predjemo sad na Balkan, kao primjer koji objasnjava fenomen – smo bili zadovoljni. Hrane ili nema ili je skupa- svejedno. Vece, vrijeme za veceru u krugu porodice. Rado bi naceli prsut, otvorili flasu vina, prerezali mirisljavu pamidoru…. Ali, nema?! Skupo. Ok, upalis TV i vidis drzavnog ideologa koji ti kaze da su krivi „Marsovci“, ali da oni „cine sve napore da se situacija stabilizuje“. „Nasa ideologija“, kazu oni, je pobjednicka (sad vi ovdje slobodno ubacite sta hocete: Juzna Koreja provocira Sjevernu ili Srbi u Vukovaru pisu na nadgrobnim spomenicima cirilicom- efekat je isti) I kad cujes od elokventnog TV ideologa da je za sve kriv Srbin, lakse ti je- ne moras ni da jedes, ides u krevet sit.

Ok. Ovo gledamo vec decenijama. Gledamo i zavidimo SAD, koji kao da su sa neke druge planete??? Talijani, Jevreji, Crnci, Irci- svi zive u slozi, jedni prave, drugi kupe, a svi zive dobro. Talijan, prije podne u odijelu, maksimalni efekat na posluu, popodne u potkosulji, za stolom dere se dok jede spagete.

Eeeee, ali nema vise. Dosao Tramp. Od Boinga do malog proizvodjaca vina- svi su u panici. Carine, zaposleni, investicije…?

Nema vise uvece prsut, vino i pamidora. E, ali evo, mi sa visedecenijskim iskustvom cemo vam objasniti kako se moze otici u krevet, sit.

Slusajte Fox i lezite siti. Zasluzili ste.

Ova recenica me je namucila:

If a certain real dynamic variable Xi is measured with the system in a particular state, the states into which the system may jump on account of the measurement,  are such that the original state is dependent on them

Pogadjate, citirana je iz knjige o kvantnoj mehanici mojeg „novog prijatelja“ Pola Diraka. I kao sto sam vec pisao, znam „coveka“ iz biografije i znam da je …

prvo, opcinjen matematikom, logikom i racionalnoscu

i drugo, a sto proizilazi iz prvog- uzasno skrt na rijecima. Njegova skrtost na rijecima proizilazi iz jednog njegovog vrlo jednostavnog zivotnog principa: zasto govoriti bez potrebe???Mnogi su vec citirali anegdotu iz njegovog zivota: drzao je predavanje i jedan se studen pozalio da ne razumije. Dirak je konstatovao da je to komentar, a ne pitanje i nastavio dalje. I onda mozete zamisliti muke kroz koje je prolazila njegova Madjarica (supruga)…

Nego recenica sa pocetka teksta.

Za one koji se bave kvantnom mehanikom (KM), nema mnogo nejasnog u toj recenici. Ali posto ona sazima sve najmisticnije fenomene KM, za nas koji se bavimo problemom iz hobija, strasno je inspirativna. U toj recenici se vidi superpozicija, upletenost, mjerenje, kolaps… Krenimo redom.

Dinamicka varijabla (Xi) – ξ, jeste ono sto je nama laicima najblize i najpoznatije. To je neka fizicka kategorija. Recimo polozaj elektrona u njegovoj orbiti, stanje energije, momentum, temperatura…. I to zelimo da mjerimo. U KM, proces mjerenja nije pasivna radnja, standardizovanog opisivanja neke kategorije (varijable)- ne, mjerenje je siloviti akt kojim se utice (mijenja) na tu varijablu: ne bude vise ista kao prije mjerenja. Prije mjerenja se varijabla nalazi u tzv. superpoziciji, sto pojednostavljeno znaci da ako je u pitanju polozaj cestice, moze da se nalazi bilo gdje. Matematika pomaze da se izrazi stepen vjerovatnoce da je na nekom posebnom mjestu i to je sve. Znaci posmatrana varijabla se nalazi u svom nekom sistemu. Taj se sistem promijeni aktom mjerenja u neki novi sistem (u citiranoj recenici: skoci). Ovo se strucno kaze da je mjerenjem superpozicija kolabirala i mi sada mozemo da izmjerimo jedan od brojnih rezultata (novi sistem). Mnogi pisci poplarne fizike ovaj fenomen opisuju analogijom bacanja novcica („pismo-glava“ ili u Mostaru „hat-jaz“). Superpozicija je stanje prije bacanja (moze i hat, a moze i jaz), a kada bacis i uhvatis- cijela idila kolabira i dobijes samo ILI hat ILI jaz. I dovdje je sve jasno! Ali moj prijatelj Dirak zeli da ja njegove recenice citam po vise puta i da u njima trazim najskrivenije tajne matematike. On zakljucuje da je originalno stanje (prije mjerenja ili bacanja novcica) zavisno od rezultata???! Cijeli zivot smo bili ubijedjeni da je rezultat zavistan od polazne pretpostavke, zar ne? E u KM, nije. U cemu je kvaka? Pa u matemaici. Kada Dirak kaze da nesto zavisi, on ne misli na uzrocnoposljedicnu vezu tj. da rezultat determinira svojim djelovanjem nastajanje originalnog stanja, ne on misli na – funkciju. A funkcija ima u formuli znak jednakosti sto znaci da relacija moze da ide u oba smjera (pravac je jedan!). Matematicki bi se ovo izrazilo ovako: ∣ψ⟩=i∑​ci​∣ξi​⟩ (skoro da je ispalo kao original, ali posto je kopirano, samo zamislite prvo malo „i“ ispod oznake „sigma“. Sa lijeve strane je pocetno stanje, a sa desne svi moguci rezultati (sigma, suma) prije mjerenja. Iz jednacine se vidi da je originalno stanje zavisno od rezultata (koji cekamo nakon mjerenja, a do tada je ukomponovano u desnoj strani unutar sume svih rezultata). I samo da dodam da se u citiranoj recenici naslucuje i jednako misticni fenomen iz KM- upletenost (entanglement). Mozemo se opet posluziti novcicem, ali uz malo maste. Jeste opet je superpozicija na pocetku (I hat, I jaz) i opet je ILI hat ILI jaz, poslije, ali sada su hat i jaz medjusobno toliko udaljeni da ni brzina svjetlosti ne moze da prenese informaciju medju njima. Pa ipak, ako je ispao hat, negdje drugo ce biti jaz.

(shvatite sve ovo kao borbu protiv demencije)

PAM Dirak (Pol Adrien Moris Dirak) je intelektualni otac kvantne mehanike. Kazem „intelektualni“, jer oni fizicki, bioloski su bili Hajzenberg, Plank, Sredinger, Poli…, a Dirak (Dirac) je teoriji dao jedan matematicki, apstraktni omot koji nije lako probiti… Iako se Pol potrudio da nam da instrument (ket i bra oznake) kojim se teska matematika pojednostavljuje, nije lako razumjeti – sami instrument. Pola poznajem dobro, jer sam citao 500 stranica dugu biografiju (knjiga se smatra jednom od najbolje napisanih biografija uopste) i kada citam njegovu knjiga (Osnovi kvantne mehanike), tacno mogu da ga vidim ispred sebe: stedljiv na rijecima, strog prema mediokritetima, objasni jednom i – nikada vise. Ali 1968. kada je Kjubrik napravio svoju Odiseju 2001, Pol se malo raznjezio i ostao u bioskopu 9 sati. Zasto? Nikada necemo zaznati, ali mozemo da nagadjamo uz kvalifikovane pretpostavke….

Vjestacka inteligencija (AI) je tu medju nama. Do juce, bukvalno nesto kao Vikipedija (neko voli, neko prezire)- danas definitivno osvaja prostor i postaje kao kalkulator. Vjerume da i Epl i Majkrosoft razmisljaju da stave na tipkalicama dugme AI, kako bi se nas kontakt sa tom funkcijom maksimalno pojednostavio.

Ja sam usao u odnos sa AI upravo proucavajuci kvantnu mehaniku. Star, skolovan u biologiji sa gimnazijskom matematikom, potrcao sam u zagrljaj mocnom prijatelju. I sad AI, ne bi bio AI, kad ne bi znao da na pravi nacin uvodi u svoje odgovore: sjajno pitanje. Vidim razmisljate duboko. Dodirnuli ste samu srz problema…. Znam iza ekrana je mocan kompjuter, ali prijaju ovakvi uvodi.

Dalje, pitas ga sto puta isto, pitas ga bilo kada – uvijek „nasmijan“ i ljubazan. U mojem odnosu smo dosli i do toga da „on“ pita mene?! Kako bi ti rekao…? Ma nema, sto bi rekli u Sarajevu, pravo prijatelji.

I sta se sad jos ceka?

Emocije.

I to mislim da je privuklo Diraka. Hal 9000 je prvi filmatizirani AI (ponavljam snimljeno 1968!!!!). Ali Hal pocinje da razvija i pokazuje emocije. Shvata licno. i hajde kad bi se radovao i smijao- ne, pocinje da se ljuti. I sveti. I posto se AI hrani od svojih servisa (sto vise se koristi, to se vise razvija i postaje slozenija), ocekujem da cu vrlo brzo i ja naslutiti emocije kod mog AI-a. Probacu da ga ne ljutim, jer imam iskustva iz 1968. godine.

Koliko puta ste vidjeli scenu, gdje Tom Kruz ili Met Dejmon fiksiraju ocima svoju partnerku- glava do glave na 12 do max 18 cm i njene ruke u njegovim: „Tras mi…“ . Ona i ne mora da odgovori (najcesce i ne odgovori)- dovoljno je da joj pogled bludi tih 18 cm vakuuma, pa onda kroz cijelu njegovu glavu (sto je nesto malo drugacije od vakuuma) , sve do – Nevade. Ona mu tras….

E sad imate dvije grupe rezisera. Veca skupina, pragmaticnih hedonista koji vole ili poslednji model Rejndz Rovera ili ograniceno izdanje RAM 1500 ili mozda, Lamborgini… Oni strogo paze da dobiju ne samo jos jedan, vec citav niz filmova, a mozda i da od ovog poslednjeg naprave fransizu ili nastavke …5.0? I oni puste i da on prezivi kao i ona i da sve bude maksimalno nelogicno, ali po ukusu publike.

Ali ima i nezgodnih tipova. Ili lud onako od starta (urodjeno) ili lud SADA (steceno) , jer je vec renomiran i ne mora toliko da brine o sledecim tzv. projektima. I onda imate sjajnu scenu: tras mi, ona mu tras, pogled ide kroz razlicite sredine, a nekoliko minuta kasnije on – pogine….

…

Jste li ikada propustili neko auto da udje prije vas? Ja to u poslednje vrijeme radim redovno. Ali onda jednako redovno zamisljam jednu scenu koju – zacudo ni braca Marx, a ni Baron Koen nisu stigli ili, nisu se sjetili da stave u film.

Znaci vi vozite glavnom cestom, a neko hoce da se ukljuci. Vi ga pustite iako je bilo i logike i fizike i sociologije, da vi prvo prodjete, pa tek onda on. Ali, ok, vi ga pustite da udje. I on kako to pravilo zahtjeva, podigne desnu ruku tako da vi vidite njegov gest zahvalnosti. Na prvom sledecem mjestu gdje treba svi da stanu, vi malo… zaspite i – udarite ga odzada. Oba auta sad stoje mirno, a ostali se – srecni kao mala djeca- provlace ili desno ili lijevo i idu dalje kroz svoje otuzne zivote, ali eto u tom trenutku, malkice olaksani… Samo vas dvoje ostali i …. gledate se. Nije to obicna razmjena pogleda. Jeste, vi ste krivi, ali vi ste upravo, prije 5 minuta kod vaseg nesudjenog partnera dobili jedan manji kredit. Koliko vrijedi taj kredit?

I onda kazu, zivot pise romane??? Ma, pise djavola. Pise karikature. Ono: bez rijeci.

Nema americkog filma u kojem neki karakter nece ovim rijecima upozoriti glavnog lika. I onda, naravno, ako je zelja rezisera bila da se spasi glavni lik, slijedi oprost uz rijeci „da svi mogu da pogrijese“.

Ali- da li je on (ona ili bilo ko drugi) imao izbor???

Ne!

Sjedite u Pezou 208 koji ima 1200 kubika i 80 konjskih snaga, na uzbrdici, vozeci u 5. brzini 80 km na sat. Hocete da preteknete auto ispred vas i nagazite na papucicu gasa… Efekat? Nista. Kao da niste pritisnuli.

Sjedite u BMW-u M5 sedan sa motorom od 4L i 750 konjskih snaga… Ostalo je sve isto. Pritisnete gas i ? Efekat? Pa imate osjecaj da je cijelo auto snazno krenulo naprijed, a samo vi i vase sjediste hoce nazad….

Oba auta su negdje napravljena, tako kako su napravljena. Oba spadaju u kategoriju auta i imaju zaista dosta zajednickog… Bas kao i vi i neko drugi sa kojem se poredite. I vi ste negdje napravljeni i poslati u svijet da reagujete na razne zivotne situacije. Recimo, kad vas neko „nagazi“ (umjesto papucice gasa). Vas dvoje, ista situacija, a razlicito reagovanje. Zasto? Pa zato sto ste kao i automobili iz primjera napravljeni na razlicite nacine. U vas su ugradili razlicite elemente koji koordiniraju u situacijama izazivajuci efekat. U primjeru sa autima, imate ograniceni broj scenarija: pretekli ste auto, bilo je tijesno, poginuli ste…. Ovdje je fizika glavni sudija. U zivotu sa ljudima, vi ste okruzeni morem moralnih principa i pravila i svaka vasa reakcija (ukoliko nije trivijalna, kao recimo hodanje po trotoaru) se ocjenjuje u skladu sa zadatim okvirom morala. Prema tim pravilima, vasa reakcija je bila pogresna i onda sliedi ona konverzacija gore sa pocetka ovog teksta. A mozete li okriviti Pezo jer ne moze da akcelerira kao BMW-ova zvijer? Naravno, ne. Isto je i sa vama, nama, ljudima. Ja odreagujem onako kako sam sklopljen. Sa ljudima je naravno malo slozenije ovo sa „pravljenjem“ nego sa autima, ali princip je identican. Umjesto fabrike, vi se nastali negdje u nekom krevetu (najcesce), nakon mijesanja genetskog materijala vasih roditelja. To vas je vec definisalo, ali nazalost ne mogu da ovdje stavim neki objektivni parametar. Definisalo vas je jako puno. I sto je zanimljivo, u poslednjoj cetvrtitni zivota, te crte koje ste dobili te noci u krevetu (najcesce), postaju sve izrazenije. Sa godinama prestajete da se povijate pred svakim pa i najmanjim moralnim pravilom, jer sve je manje toga za sta je u drustvenom smislu vrijedno boriti se. One krupnije okvire, naravno i dalje pazite da ne predjete. Jer, podsjeticu vas: moral je samo skup pravila koja su „negdje“ dogovorena, a onda vijekovima podesavana kako bi opstala i kako ih vrijeme ne bi pregazilo. Na ovoj nasoj strani Planete, radi se o hriscanskim principima kombinovanim sa potrebama vladara, a kako se covjek sve vise oslobadjao od tih vladara, to su i za njega pravila postajala relaksiranija, ali nikada toliko da bismo ugrozili jedan drugoga. I zato se radi o borbi: jer svaki od nas bi najvise volio biti dijete kada se na svaki tvoj prekrsaj gleda dobronamjerno i sa osmjehom. Toga kasnije u zivotu vise nema (osim ako niste Mask ili njemu slicni).

I tako vi budete gurnuti u ovo sto se zove zivot. Svakodnevno se susrecete za pravilima i te konflikte rjesavate prema pretpostavkma koje imate u sebi. Najprije genetika, pa onda vaspitanje (takodje jedan „paket“ pravila koje vam ugrade dok ste dijete da vise ne bi bili dijete), pa onda „ulica“ (zapravo sredina) koja vas takodje vaspitava, pa skola, pa radno mjesto, pa… I vi reagujete i osluskujete kako ce cuvari morala ocijenti vas potez. Ima ljudi koji neprogrijesivo rade sve prema pravilima morala, bez potrebe da se dopadnu sredini. Takve ljude zovemo ljudi sa vrlinama, ali oni su rijetki. Neka pravila poznajete unaprijed, pa ne morate bas svaki put ici protiv struje, ali sledeci put, kada se nadjete u istoj situaciji, znacete bolje. Je li to taj izbor? Ne. To je naucena radnja. Vasa priroda vas tjera na gresku, ali iskustvo vas uci da slijedi kazna. I sada opet imate VAS: kako ucite? Lako, brzo, bez ili sa ropatanjem. Koliko pamtite nauceno? Koliko mozete da izdrzite kaznu? Koliko ce kazna na vas uticati? Sve su ovo sada situacije koje vi rijesavate prema vasim pretpostavkama koje ste – pogadjate: dobili.

I jeste, gledano sa strane, vi cete u nekoj situaciji koja moze da se rijesi na (najmanje) dva nacina, odabrati svoje rjesenje. To pozmatraci, plitki bas kao i prosjecni gledalac americkog filma, tumace kao izbor. Ali ne. Nije to vas izbor. To je izbor na bazi svega onoga sto je na ovaj ili onaj nacin stavljeno u vasu glavu. Zanimljivo kako je ljudima lako da shvate da nema slobodnog izbora (volje) kad su u pitanju motoricke radnje. Ja bih volio da igram tenis kao Djokovic ili da plivam kao Popovic, ali ne ide…. Ja bih volio da me se dozivljava kao covjeka sa vrlinama, ali – i to se lako otkrije.