Mavarka

Cuo sam da je umrla Bojana Mavar, profesor matematike u Staroj gimnaziji u Mostaru, gimnaziji koja se zvala Aleksa Santic.

Vjerujem da je umrla sa osmjehom na licu, jer se ona zapravo uvijek smijala. Uvijek. Osmjeh je za nju bio kao neka konstanta koja je mogla da varira od tesko kontrolisanog smijanja kada bi skupila svoje jarkocrvene usne, pa do glasnog smijeha (kazemo ‘grohotom’) kada bi intenzivno crvena usta uokvirila nizove bijelih zuba. Pamtim taj njeni polusmijeh, smijeh i grohotni smjeh. I pamtim da je uvijek isla brzo. Svi su joj pokreti bili brzi i eksplozivni. Bila je strasno energicna i tesko je kontrolisala tu energiju. Sad kad citam o kvantnoj mehanici i kada mi kazu da sve nase matematicke formule i racuni koji vaze u klasicnoj mehanici, slabo vaze u kvantnoj mehanici jer je ogromna razlika u energiji – cini mi se da je profesorka Mavar bila kao mali kvantni reaktor.

Da se izrazim onako mostarski, bosanskohercegovacki, Mavarka me je uvijek nesto gotivila, mada ne znam bas zasto. Valjda u nasem razredu nije bilo velikih talenata matematike, pa sam bio dobar i ja? Ne, ne kazem- nisam bio los, ali to je bio moj profil. Znate vec one odlikase u srednjoj skoli, sjede u prvoj klupi i stalo imaju nesto da pitaju. Ja sam bio jedan takav, pa je onda i matematika bila na pristojnom nivou. Mavarka je to vidjela i prozivala me kada je mislila da bi ja- za razliku od ostalih trebao znati odgovor. Malo sam to potisnuo, ali bilo je dosta takvih situacija kada sam i ja dobijao njen omiljeni nadimak namijenjen neznalicama- tikvan. Jeste bio sam dobar, lijepo bih crtao geometriju na tabli, isle su mi jednacine. Pa kad se nesto sjetim, sa svojim nekadasnjim velikim prijateljem A.D. iz Sarajeva, u Mostaru, na putu za more u raspustu nakon tek polozene anatomije, mi smo kod mene u Splitskoj radili teze zadatke iz Zbirke zadataka Stojiljkovica. Ne, nisam bio los. Ali, nije to to! Nije to talenat. Kliker, sto bi rekli. Nije to ono nesto sto matematicare odvaja od ostalih. Pa ipak, sjecam se, bilo joj je zao (bila je razocarana, prevarena?) kada sam poslije 3. razreda, napravio izbor prema biologiji, a ne matematici integrala i diferencijalnog racuna….

Zahvaljujuci Mavarki to matematike sto sam od nje naucio, drzi me sada “ u zivotu“ dok se „bijem“ sa linearnom algebrom i matricama. I ide nekako…. Cak sam upoznao i razumio ove teme 4. razreda gimnazije, matematicki smjer, sam i uz vise knjiga, ali – ipak.

Ali jednog dana me je htjela nauciti i nesto posebno. Nesto sto bi trebao da ponesem za cijeli zivot, a sto nema veze sa matematikom. Ili ne samo sa matematikom. Htjela me je nauciti obavezi. Postovanju dogovora i pravila. I to je jedino sto nije uspjela….

Imali smo pismeni iz matematike. Kao i uvijek u matematici imate onaj prvi korak kada se komplikovani cvor jednostavno otvori i raspe pred vama, a onda ide onaj duzi dio kada mirno i disciplinovano treba radom doci do rezultata. I ja sam tih dana bio u formi i svi zadaci su mi se „otvorili“. I ja tu stanem. Napisem, da je dalje samo vulgarni rad (matematicari bi rekli trivijalni) do rezultata. I iako su svi moji pocetni koraci u zadacima bili tacni, Mavarka mi je dala jedan (‘keca’). Na taj nacin mi je pokusala dati vazan alat za zivot, medjutim ja ga nikada nisam ponio. Cijeli zivot me prati ova „formula“ gdje bi ja radio, govorio, ponasao se kao da ima neko ko ce raditi slozenije stvari, a neko drugi, proste. I ovi prvi su negdje gore, a ovi drugi negdje dolje. I cijeli zivot sam nailazio na negativnu reakciju okoline sa manje ili vise posljedica. I sad nema kajanja: bila mi je data sansa da to naucim, ali nisam.

Imaju dvije stvari koje ohrabruju kada cujemo da nam je neko drag umro. Prva dolazi iz biblijskih religija i kaze da sada Mavarka ima veliku sansu da pronadje Eulera, Dekarta, Diraka, Lajbnica, Gausa, Paskala, a mozda i velikog Pitagoru i da se druzi sa njima. Malo razgovara, malo viri preko njihovih ramena u to sto rade. Gleda i uziva.

A druga stvar – realnija ! – jer dolazi od Ajnstajna. Ajnstajn je podigao na noge specijalnu teoriju relativiteta i u njoj definisao referentne okvire. Ti referentni okviri su kao vremeplovi: ako odaberete pazljivo pravi okvir, vi se pomaknete unutar tog cuvenog vrijeme-prostor miljoa i mozete da vidite zive sve one koji vam znace, a koji ne zive u danasnjem vremenu. Na taj nacin niko jos nije umro- vase je samo da se pomjerate iz referentnog okvira u neki drugi.

I eto! Zahvaljujuci Mavarki ja znam da je ona i dalje tu u jednom referentnom okviru koji uz malo znanja matematike i Lorencove formule, treba naci. Malo me je strah da ne cujem kako sad Gaus njoj vice Tikvane. Ali neka, nije sramota kad je od boljih od tebe.