SPC

Iliti Srpska pravoslavna Crkva….

Imam velikih problema da razumijem ovu organizaciju. Prvo malo istorijske gradje kao predznanje….

Na pocetku 13. vijeka (1219) SPC je postala samostalna, jer je izasla ispod kisobrana Ohridske arhiepiskopije. Najznacajniji „otac“ pravoslavlja za Srbe iz tog vremena je bio sv Sava. Kao sto je vecini poznato, on se zamonasio u Hilandaru, na Sv. gori (Grcka, juzno od Soluna, istocno poluostrvo od tri). Poslije su srpski vladari pomagali, gradili, finansirali Hilandar i sve je to fino i lijepo. Ali hriscanstvo je prije Save postojalo 1300 godina ili hajmo reci od 312. kada se Konstantinu (rodjen u Nisu!) pred bitku kod Milana ukazalo uspece Hrista na krstu (tzv. Trijumf Krsta) i kada je on zahvalan Bogu nakon pobjede, proglasio hriscanstvo drzavnom religijom Imperije (oba dijela, jer se Staro rimsko carstvo bas nakon ove pobijede raspolovilo u dva: Novo rimsko carstvo i Vizantija). Sve, ali bas sve je islo na ruku – svadji. Na Istoku koji se oslanjao na grcku tradiciju, kulturu, nauku (zapravo filozofiju), prosirenost vrlo dobrog obrazovanja je bila visoka. Na Zapadu, jedva da je ko znao citati. Na Istoku (moze da se poredi sa komentarisanjem fudbala kod nas) svi su imali neki stav i misljenje o pitanjima religije (teologije- odvojiti od eklezijastickog, koje se odnosi na organizaciju crkve i sluzbe u crkvi). U drustvu se vodila zucna debata o pitanjima vjere, ali dominirao je osjecaj tolerancije (postoji izraz ekonomija, ali zainteresovani mogu citati sami o tome). Drugi faktor je bio jezik. Na istoku grcki, mocan jezik razvijen i prilagodjen finesama, logickim i stilskim vratolomijama. Na zapadu latinski, jezik jednostavan, prilagodjen vojsci i pravnicima. Bez pridjeva, skoro. Na Istoku je imperator postavljao patrijarha, a na zapadu je zbog stalnih ratova, uloga raznih kraljeva i vladara bila sme manja i manja, u korist – pape. Na istoku je bio car, a na zapadu papa: oni su bili glavni protagonisti. Redjale su se razne tzv. kontraverze doktrine (teologije) i isto toliko velikih Koncila koji je trebao da rijeci nesporazume. Vrijeme je prolazilo, nesporazumi su manje ili vise neuspjesno rjesavani, gurani pod tepih i primakli smo se 8. i 9. vijeku. Ali prvo jedna digresija. U 5. vijeku je aktuelni papa pokazao (imena nisu bitna) zelju za kompomisom izmedju dviju velikih grana hriscanstva (Sirija i Egipat, Kopti su otpali u svojim „herezama“). Kako je prosao najbolje ilustruje da mu je Dante odredio mjesto u najudaljenijoj rupi svog Pakla iz Bozanske komedije. A nama je Dante u skolama prikazivan kao „fin decko“??!

U ova dva za nas vazna vijeka (upravo stigli na Balkan) stara rimska provincija Ilirija mijenjala je „vlasnika“: najprije ju je uzeo vizantijski car sebi, a onda je opet vrace na „Rimu“. U isto vrijeme su Cirilo i Metodije po uputama Konstantinopolisa (ne bih da ga „krstim“ sa Konstantinopolj, jer nije polje, nego grad) krenuli ka Moraviji (od Panonije do Slovacke) i Bugarskoj da pokrstavaju Slavene… I sad se moze zamisliti kakva su to haoticna vremena bila. Danasnja Bosna cas pod Rimom, cas pod Konstantinopolisom. Ali nije ni to bitno! Ono sto je bitno jeste da je najveca kontroverza u doktrinama nastala zbog odnosa svetog duha i sina. Da li Sveti duh proizilazi samo iz Boga ili i iz Boga i iz Sina? Zapad je (kasnije pod zestokim uticajem Germana i Franaka) ostao pri svom: samo od Boga („dva“), a Istok je pridodao i Sina („tri“- poznato je sta muceni Srbi pokazuju na svakoj utakmici). Ovaj nesporazum je krenuo vec od samog proglasenja hriscanstva religijom Imperije – 4. vijek – i nikada nije razrijesen, vec je 1054. doveo do raskola, shizme izmedju dvije grane hriscanstva. Naravno, makar nama sa Balkana ne treba objasnjavati da je u pozadini raskola bilo pitanje dominacija (u vrijeme kada je podignuta Sv Sofija u Carigradu, Rim je bio nesto kao Capljina, sa Mogorjelom).

I sada imate nase krajeve… Na primjer, 17. vijek kada je po zemlji Hercegovini, Crnoj Gori i diejlu Kosova „hodio“ zivi svetac Stojan Jovanovic, poznatiji kao Sv. Vasilije Cudotvorac (Ostroski). I dobro, ko malo poznaje njegov zivot, slozice se sa ovim opisom koji sam upravo napisao. Ali zivot u Hercegovini, pa i u Dubrovniku, Kotoru, nije bio lak tih godina. Turci sa jedne strane, a sa druge strane franjevci, jezuiti iz Dubrovnika, Kotora, Bara, prolaze Hercegovinom i Crnom gorom i ubjedjuju narod da im je religija ista i da prihvate papu kao vrhovnog duhovnog vodju, a on ce ih onda prihvatiti kao svoju djecu i pomoc kao i ostaloj svojoj djeci. Protiv Turaka. A prisustvo Turaka nije bila samo istorijska fusnota. Odvodjeni su mladici u Stambol (Istambul, nekada Konstantinopolis), djevojke prodavane na trgovima Kotora kao roblje, uzimali su im hranu, novac… Kad se malo zamislite, dobicete sliku. Zamislite seljaka iz Tvrdosa ili Ljubinja. Pravoslavne je vjere. Turci mu nude prelazak na islam uz brojne pogodnosti: bilo ih je dosta koji su prihvatili, pa je mogao da se uvjeri. Franjevci (poslati od Kongregacija za propagandu vjere iz Rima) nude jos atraktivniju stvar: isti Bog, isti sveci, isti sakramenti, isti simboli i pomoc pape. A sto im nudi Vasilije? Da istraju u vjeri. Sta je neobicno? Neobicno je sto Vasilije, pa jos neki, pa patrijarsi iz Peci pominju kao obrazovani i ljudi od knjige. Sta to znaci? To bi valjda trebalo da znaci da su obavjesteni i o „nerjesivoj dilemi“ da li sveti duh proizilazi i iz Sina ili samo iz Boga? Znaci rjesenje te dleme je bilo pitanje opstanka, zivota, gladi, sudbine djece…. Nije to pitanje o gravitaciji ili ekologiji, pa da se zamislis i opredjelis i ostanes na svom stajalistu- ne pitanje je bilo iskljucivo metafizicko i nerjesivo. Ali Vasilije se u toku svog zivota u iskrenoj borbii brizi za svoj narod pozivao u svojoj argumentaciji samo na razdoblje pravoslavlja od 1219???! Nista prije toga? Nista kontraverze, dileme, misljenja. Ne Sv. Sava je odlucio, napisao, doktrine (cak i zakonikkoji se koristio u Rusiji!) i kao da je srpsko pravoslavlje pocelo tek od Save. Jer ako se podje od toga da je Sv. Sava Isus i da je svetosavlje zapravo jedina Biblija onda nam i ne trebaju filozofske dileme: sve je jasno. Uz to svi srpski vladari i junaci su polagali velike zrtve za svetosavlje i time je preporuka da se ostane vjeran pravoslavlju zapecacena i jaka. I to bi se dalo razumjeti, sve zrtve, gubitak sina jedinca, silovanja cerke, prva bracna noc sa lokalnim agom… sve to ima smisla ako se svetosavlje uzme kao originalna, zaokruzena ideologija koja je nastala iz „vedrog neba“ i bez veze sa ranim hriscanstvom. Ali nije. Ne razumijem.