Imam ovdje u mojoj biblioteci knjigu istog naslova kao i ovaj tekst. Ta knjiga ima vise od 500 strana??? Kako ja sa ovim tekstom mogu konkurisati toj knjizi? Nikako.
Ja se moram, ako vec hocu da pisem o Gradu, fokusirati na vrlo usku temu, najbolje temu koja nije pokrivena knjigom, jer je postala aktuelna poslije stampanja knjige. Moj tekst ce se zbiti u trokutu Ivo-Mato- Indeksi. Sta je sad, pitaju se neki? Pa pocnimo redom….
Indeksi, oni sarajevski, predvodjeni Daliborom Popovicem, pjevali su nesto oko ove teme …O padu. I njihov pristup padu je bio vrlo, vrlo romantican: jes’, padas ti, pada cijeli svijet, ali u tome ima nesto uzviseno. Nesto filozofsko. Pad je let. Ja zelim ovdje odmah da razoblicim ovu nakaradnu logiku koja moze da prezivi samo u poeziji: svaki pad je – pad, a to znaci da ti koji padas, ima da – kad, tad- zveknes o ledinu i da se manje ili vise ubijes. Nema mnogo romanticnoga u padu: uvijek zavrsava sa krvlju, povredom ili- ne daj boze, smrcu. Jeste dio pada je let, ali manje vazan….
Ok, kad smo ovaj „kut“ definisali idemo dalje….
Ivo? Ivo je Ivo Vojnovic, brat Luja Vojnovica. Ogromna, velika ulica Ive Vojnovica sijece Dubrovnik. Od uvale Miramare do Dubrave na Babinom kuku. Ne znam ima li duze ulice u Dubrovniku? Prema staroj /13, 14. vijek/ srpskoj tradiciji prezime se dobijalo prema imenu. Vojin. Vojin je bio blizak potomak Stefana, cuvenog, oca jos cuvenijeg prvog i poslednjeg srpskog cara. Porodica Vojnovic je bila dakle dio aristokratije i time pogurana od samog pocetka, ali ocito vrlo mudra, pametna i sa velikim intelektualnim potencijalom. Odrzala se sve do dana danasnjeg! U 17. vijeku Pavle Vojnovic je zivio u Herceg Novom i Dubrovniku, bio uspjesan trgovac, bogat, ozenjen Katarinom. Vrlo cesto poslom od Kotora do Venecije. U Primorje je dosao iz Istocne Hercegovine, a zivot je zavrsio u Trstu (poslije velikog zemljotresa koji je zadesio obalu od Turske i Soluna do Zadra). Iz Hercegovine nosi neraskidivo prijateljstvo sa Vasilijem Ostroskim, mitropolitom cijele Hercegovine, dijela Crne Gore i Skadra. Skolovan u manastiru Tvrdos (na ulasku u Trebinje sa mostarske strane) koji je u to vrijeme bio najveci regionalni univerzitet. I djecu je skolovao tu. Bio je i veliki prijatelj sa Bajom Pivljaninom- hajdukom cije ime je ulijevalo strah Turcima od (I)Stambola do Zadra (Bajova glava je poslije 25-ogodisnjeg rata izmedju Turske i Venecije, kada Veneciji hajduci nisu vise bili potrebni, zavrsila na kapiji Stambola). Bilo je to zaista cudno druzenje: svetac koji hoda zemljom, biznismen i hajduk. Ali Ivo (i brat mu Lujo- Ivo „Dubrovacka trilogija“) su direktni potomci Pavla Vojnovica! A to znaci i cara Dusana.
Svi vi koji dnevno po ovome ili onome poslu prolazite ulicom Ive Vojnovica, sjetite se Pavla i sjetite se da sada imate Mata Frankovica. Mata je jedino lijepo – vidjeti. Citati? Boze sacuvaj. Cuti? Kuku, daleko bilo. I to sam vam htio reci: od Ive do Mata, je pad. Jeste pad. I to onaj pravi od kojeg se ili krvari ili umire. Nema tu nicega romanticarskog kako su mislili Indeksi. Pad je – pad.
Ali, istorija je fantasicna! Svaku neravninu poravna i ugladi. Nakon nekog vemena sve se sjaji. I Vasilija su smjenjivali pucem: Savatije je bio kratko poglavar hercegovacke mitropolije, jer je spletkom sklonio Vasilija, ali ko je danas Savatije? A ko je Vasilije, sveti Stojan koji je hodao zemljom. Nije lko jednom gradu da ima nekada Iva, a sada Mata. Ali, uzdajte se u povijest. Tako ce i Mato nestati kao jedna polurecenica dubrovacke povijesti, a Ivo ce ostati. Zauvijek.
Jugonostalgija 