Ko je ovdje lud??

Ovo je jedna obicna mala prica iz opusa prica „mi i oni“, opusa koji je u pocetku bio vrlo popularan na ovom blogu. Ali, ljudi su se zasitili…. U redu, razumijem ja ljude koji i dalje zive pod onim „mi“. Stalno su „mi“, ne izlaze van toga „mi“ i naravno, dojadile su im paralele i poredjenja sa „oni“. Koji „oni“, kad si ti stalno „mi“??? Ali, ja tu ne mogu nista. Ja i dalje zivim u tom rascjepu „mi“ i „oni“, on me inspirise i ja moram da pisem…

Ranije sam ove ovdje („oni“) opisao kao protestante, mirne, solidarne, odgovorne, marljive…, ma nista neobicno! Uporedite zivot na Sardiniji i zivot u Umeu, na sjeveru Svedske. Sad je februar, na Sardiniji se ili kupaju ili „samo“ trce uz more i mirisu limunove, a u Umeu?? Ujutro struzu led sa sofersajbne, pa sjedaju u zaledjeni auto sa kapom, u kaputu i u rukavicama. Krecu na posao po mraku, vracaju se sa posla u mraku, a izmedju posla i kuce, uzimaju dijete iz vrtica gdje „tete“ glume da im je stalo do njihovog djeteta. I sve vi to vidite, razumijete, ali ne stizete da procesuirate, jer stizu novi izazovi u snijegu, bljuzgavici i mraku…. Dolje na Sardiniji ili Siciliji, u sorcu sa casicom limuncela. Plasticne papcu, skoro k’o Dabro.

Sta hocu da kazem?

Tesko je na Sardiniji prihvatiti ideju da treba da radis. Da se grabis i otimas za karijeru, da se laktas, uvlacis…. za par stotina EUR-a vise. Tesko je, jer radio ne radio, tebi mirise more, mirise limun i sjedenje u stolici na suncu, vrijedi kao ….

Onaj gore u Hamburgu ili Umeu, on je prisiljen da radi kako bi sebi platio odmor dolje na Sradiniji??! Znaci on radi da bi bio to sto si ti bez rada. Sjajno.

Ali nisam htio o ovome. Htio sam o strahu. O panici.

Oni gore („oni“) su protestanti, radni… bla, bla, bla.. Sta je najvaznija dimenzija njihovog odnosa prema poslu? Odgovornost? Aha, jasta je. Strah. Strah od greske. I nije vise bitno radili se o medicinskoj sestri, doktoru ili automehanicaru. Svi ovdje „gore“ pokazuju isti panicni strah od greske. Ne znam o cemu se tu radi? Je li to rezultat nedeljne skole religije („alfa kurs“) koji je vecina protestanata prosla, i gdje ih se uci da je greska ta koja vodi ravno u pakao? Ne znam, ali ne vjerujem. Religijska, biblijska atmosfera nije vise tako jaka. Preovladava hedonizam , individualizam i „carpe diem“ ideologija. A ovo u praksi znaci: kada radim, znaci 11 mjeseci godisnje, radicu tako da ne napravim gresku, ali ne da ne bi korisnika moje usluge ostetio- ne, nego da bi 12-og mjeseca, na odmoru, mogao da se opustim. Znaci sve svoje snage oni upiru da bi na godisnjem odmoru (na Sardiniji) mogli da se opuste. Kako to postizu?

Takozvanim PM-ovima. PM- opis procedure. Znaci skola, iskustvo, nauka, kongresi, konzultacije,…. sve je to nula. Nepotrebno. Jedino sto njima treba jeste detaljan opis segmenta posla. Znaci ako si hirurg, opisano je na nekom papiricu kako radis prvi rez. I sve onda do kraja. Ti papirici su prosli sito i reseto i iza njih stoji tvoja drzava (koja te jedina moze tuziti i unistiti ti ljeto na Sardiniji). I zato ti nastojis da svaki potez unutar procedure uradis onako kako je to drzava-tuzitelj propisala. Tvoj mozak? Tvoja znanja? Sve je to nula, nista, sve se to svjesno zrtvuje zbog mira na Sardiniji. Ti cak imas neku vlastitu ideju, ali jok! Ako u PM-u pise drugacije, samo odmahnes rukom („Ma, boli me….“) i postupis prema propisu.

A mi? Mi iz zemalja gdje limun mirise? Pravilo? Ha, ha, ha: pravilo je da se ne postuje. I unutar ovog „prirodnog zakona Juga“, ja sam jos ekstremniji. Ali za to sam platio cijenu i nije mi bilo lako. Tada. Ali danas- osjecam ponos i inspiraciju da ovo napisem.