Moral. Sta je moral? Ili moralna pravila? Imate neke pojedince kojima se zaista mora skinuti kapa (mora im se pokloniti), jer sta god da urade, savrseno harmonizuje sa moralom. Mi to onda zovemo vrline. Covjek sa vrlinama. Suprotno? Ah, necu sad da psujem…
Ali moral. Treba li nam? Nazalost- treba. Moral i pravila su nepisani zakoni koji nas uce kako da zivimo u grupi. Ako zivis sam na nekom nenaseljenom ostrvu, nema nikakvih problema: radi sto god hoces, krsi sve moralne principe. Niko se nece ljutiti. Ali vec dvojica…. Moralni principi stupaju na snagu, jer moja sloboda ne bi smjela ici na stetu tvoje slobode. I o tome se radi: moral je uskracivanje slobode. Ulaganje vlastite neslobode u fond drustvenih nesloboda kako bi svaki pojedinac ima nesto od relativne slobode.
Ima li danas na Planeti uopste slobodnih bica? Da, naravno: djeca i zivotinje.
I sad tu nastaje konflikt: vrijeme prolazi i vise nisi i ne mozes biti dijete, rijetko ko od nas bi zelio da bude zivotinja. I- ostaje ti samo nesloboda. Nesloboda je teska. Nervira te vozac ispred tebe jer vozi 45 gdje je dozvoljeno 50. Ti bi da ga ljutito preteknes (ono da ga isjeces), ali time rizikujes nekoliko saobracajnih prekrsaja. A saobracajni prekrsaj nije nista drugo do savremena artikulacija morala. Ko je smislio moralna pravila? Nije to od juce. To se stvaralo vijekovima, podesavalo modernim vremenima, ali, ovdje u Evropi, temelji su udareni u hriscanstvu. Islam je dosao 600-700 godina kasnije, prepisao Bibliju, pa ima slicne principe, ali ipak ima razlika. I ko je sada tu u pravu? Naravno niko. I niko i ne treba da bude u pravu. Dok ne krenu migracije… Ali moze se reci da su moralni principi modernog drustva ipak dovoljno fleksibilni da vecina ljudi danas u ovim drustvima u Evropi, moze da zivi prilicno opusteno. Tu i tamo skrenes bez zmigavca i nikome nista. Das si na slobodu. Ali ima ljudi kojima je zivot u moralnim okvirima tijesan. I oni mucenici grijese, grijese, drustvo ih kaznjava, muci, ali posto jos nije prihvaceno da nema slobodne volje, zivot tih prestupnika nije lak. Neki nesto nauce iz loseg iskustva, ali i proces ucenja nam je dat….Ima ih i koji se otimaju toliko zestoko da uspiju da se oslobode lanaca morala. Tu imamo dvije grupe ljudi: uzasno bogati i ljudi koji se napravili nesto sto se na globalnom trzistu jako cijeni. To moze da bude pjesma, ali i Nobelova nagrada za ekonomiju. Bilo kako bilo, ali ove dvije grupe imaju preduslov da se izbave iz lanaca moralnih principa. Ne kazem da to svi oni koriste, ali oni to mogu. Mi ostali to ne mozemo, pa se dovijamo na razlicite nacine, uglavnom time sto radimo manje saobracajne prekrsaje. Makar nesto!
Ovi sto imaju mogucnost oslobadjanja, uglavnom rade stvari koje podsjecaju na djecu: ne brinu o novcu, kupuju, trose kupljeno, lome, unistavaju, ne vode racuna o izgledu- jednom rjecju uzivaju u odlasku u retrogradno stanje (strucno, regrediraju) iliti jednostavno, podjetinje. Biti (ponovo) dijete maksimalisticki je cilj bogatasa kojima je moral pretijesan. Ali, ima ih kao Pafi Di koji u svojoj tek osvojenoj slobodi zalutaju u svijet zivotinja, jer slozicemo se svi: jedan vazan oblik slobode jeste postovanje vlastitih nagona. Iz ovoga se lako moze doci i do jedne od definicija covjeka: covjek je zivotinja koja ima kontrolu nad svojim nagonima. Pafi je dao sebi oduska u slobodi.
I sta cemo sad? Sta je cilj? Sta je bolje?
Imam losu vijest za vas: moralni principi su usli u nase zivote bas kao i stokholmski sindrom. Patnja i odricanje (sve djelovi vrline) ostaju duze u prijatnoj uspomeni, dok lakoca, opustenost i bezbriznost, budu brzo zaboravljeni. Odricanje u mjesecima kada smo ucili anatomiju, uzas sluzenja vojske- sve su to danas uspomene koje nas ispunjavaju pozitivnim emocijama, a raskalasan zivot, zivot bez granica, najcesce bude razlog da se poslije toga pati opterecen losom savjescu i osjecannjem besmisla. Ne znam. Nisam probao sve varijante, ali razumijem sledece: ako ste se uspjeli osloboditi morala, ne vracajte se u njega, jer cete samo patiti. Umrite slobodni.
Jugonostalgija 