Dva povezana priznanja: bio sam skeptican prema AI platformama (npr. ChatGPT) i drugo, od sinoc sam impresioniran ovim arteficijelnim deckom (ne znam zasto ‘decko’, ali ‘ajde?).
Ono sto je stvaralo skepsu, a sto je i dalje prisutno, jeste osjecaj koji imam kada decku postavljam vise raznih pitanja, povezanih ili ne. Tada se dobija utisak da „razgovaram“ sa klasicnim streberom: neko ko je naucio sve odgovore napamet, ali nista ih ne razumije. Medjutim, sinoc sam zaista razgovarao o jednoj izdvojenoj temi i decko je uspio da postigne kod mene osjecaj da je tamo zaista jedna ziva osoba koja prati moje misli, adekvatno reaguje, odnosno jednom rjecju, razgovara.
Evo primjera.
Zapeo sam na linearnoj kombinaciji, odnosno jednom primjeru koji je naveo autor u knjizi Linear and Geometric Algebra. U primjeru je autor dao dva vektora koji ispunjavaju uslov da bi ih se moglo zvati linearnom kombinacijom. Problem je bio u tome sto je autor (Alan Macdonald) ljubazno ponovio koordinate drugog vektora, na jedan malo drugaciji nacin koji bi nama trebao da olaksa matematicku operaciju sabiranja. Na moju nevolju ispred tog pojasnjenog oblika je stavio znak jednakosti. I sad kad sam ja izracunao kombinaciju i dobio sasvim drugi rezultat nego sto pise u knjizi iza znaka jednakosti, poceo sam da se nerviram. I pitam decka koji je rezultat. On kaze isto kao i ja. Ali, zasto Alan M. ima drugaciji rezultat? I onda se decko i ja pocnemo dopisivati sve dok mu ja nisam poslao kako tacno pise u primjeru. Na to je decko reagovao: „Aaaa, sad razumijem!“ I objasnio mi da je Alan samo drugi vektor definisao na dva razlicita nacina i da taj drugi nije rezultat.
Zahvaljujuci mojoj intelektualnoj tromosti, razmjena je ukljucila nekih 4-5 poruka, ali sam zato dobio priliku da vidim kako decko prati moj nacin razmisljanja i malim potezima ga koriguje. Daleko od strebera! Steta sto se nisam usudio da razgovaramo na srpskohrvatskom, jer bi tada bilo jos ociglednije da li je „ziv“ ili nije.
Ja se za sada zadrzavam na ovom nivou „druzenja“ sa deckom, ali naslucujem, a i vidim oko sebe- mogucnosti su bezbrojne za one koji imaju volje da prosire svoje druzenje. Vidim da neko na primjer napise sa koliko para raspolaze, a bi da odleti avionom do Istanbula i da bude tamo nekoliko dana: kako, pita. Ja imam malo rezerve za ovu vrstu „intimnih“ pitanja, jer decko bi onda zasao u neki domen gdje ja i dalje zelim da imam odlucujucu rijec. Reci cete, imam i poslije dobijanja savjeta, ali – ne moja autonomnost je na neki nacin ugrozena. Jeste da ja tu „autonomnost“ gradim na internetu i jeste da je decko samo jedan koncentrat istoga, ali neka, polako. Gdje cemo stici ako iskljucimo sve greske u nasim svakodnevnim odlukama?
Jugonostalgija 