Povlacenjem tamnog traga po svijetloj pozadini, dobijete – slovo. Mozete vi dobiti bilo sta, ako ste vjesti kao na primjer Dimitrije Popovic, hrvatski slikar porijeklom sa Cetinja. Ali, ovdje je rijec o ciljanom pomijeranju traga kako bi ispalo slovo. To slovo moze da bude lijepo, ruzno ili – najcesce- nevazno: slovo k’o slovo. Ali ako autor uporan, k’o sto ga je Bog dao, nastavi, a i pismen je, moze da ispadne – rijec! Rezultat? Pa… ne znam. Mislim- nista. Nula. Koja je to rijec koja bi se mogla pojaviti pred vasim ocima, pa da izazove neku reakciju? Ima situacija gdje i jedna rijec moze izazvati efekat (neko vam napise „ubico“, na primjer), ali ovdje je rijec o rijeci na koju slucajno naletite u vasem svakodnevnom ritualnom iscitavanju medija… Znaci, slazemo se, nema efekta.
Ali onaj gore, pomenuti autor, nastavi, pa napise i jednu kombinaciju rijeci koje, ako tu bude nekog reda, zovemo – recenica. E tu sad moze da izbije haos. Moze da nastupi citav spektar raznih reakcija, od – naravno- ravnodusnosti do konsternacije ili odusevljenja. Medjutim, moj je utisak da ta fantasticna kombinacija slova koju zovemo recenica, izaziva kvantitativno razliciti rezultat, zavisno od poruke. I mislim da ako recenica nosi pozitivnu poruku, mi cemo je dozivjeti kvantitativno snaznije. Pazite, kvantitativno, znaci sto bi rekli izbacilo ga iz cipela. Pao sa stolice. Ostao razjapljenih usta. Ovo su vam sve opisi raznih situacija koje odslikavaju na razne nacine kvantitativno snazna stanja. Dakle ako recenica nosi neku pozitivnu, toplu poruku, nas dozivljaj je tacno onoliko kvantitativno snazan koliko ta recenica to trazi ili porucuje.
Ali ako recenica nosi negativnu poruku, nas nas mozak odmah stiti umetanjem nekog filtera tu ispred ociju kako bi recenica ostala bez svog maksimalnog rezultata. Mozak nas stiti od one snage reakcije koju ta recenica objektivno ima i sto je jos gore sto je autor htio da nam poruci. Ovu barijeru smo vjetovatno izgradili kroz zivot, jer mislili li mi ovo ili ono, ali zivot je dug i jedna neprekidna serija ovakvih informacija bi nas vjerovatno dotukla vec odmah iza puberteta. Nas narod bi rekao- otupili smo. Ocito je „biti ostar“, opasno….
Nego vi sigurno naslucujete da ja imam tu neki primjer, spremljen, primjer koji me je zapravo inspirisao? Naravno, naravno. Evo sad cu vam ga istresti, pa vi odmah mozete da testirate koliko sam ja u pravu kada pominjem evolutivne filtere i barijere.
U vrijeme kada je Lenjingrad bio izolovan (iz konteksta: Drugi svjetski rat, Njemci, opsada….), vladala je glad i majke su ubijale mladju djecu da bi njima nahranile stariju.
A?
Ostavljam vas sad u miru da razmislite o ovoj recenici.
Ali, neka ne traje predugo: okrenite se sto prije prema vama najmilijima, nakratko zatvorite oci i nastavite zivot prepun problema, sad malo ojacani ljubavlju onih na koje ste pomislili.
Jugonostalgija 