Bilo je o epigenetici i u novembru prije tri godine (OMG!), ali od ponavljanja pa jos uz malo izmjenjeni ugao, nikome nije bilo zlo. Nikome nije skodilo ako se neke komplikovane stvari ponove.
Ervin Šredinger, fizicar, matematicar, covjek koji je definisao funkciju talasa i tako otvorio varata matematici u fantasticni svijet kvantne mehanike, bacio se u knjizi Sta je zivot, na – genetiku. I priznajem bas kao sto je uvodnicar, takodje poznati matematicar R. Penrouz, napisao, jedna izuzetna zanimljiva i lako citljiva knjiga. Zadovljstvo za nas „biologicare“ je kada fizicar udje u biologiju sa velikom moci da obuhvati („grasp“) temu i onda je prikaze jednostavnim rijecima.
Ali. Knjiga je pisana prije 1962. i sto se znalo do tada, znao je i autor. A nije se znalo jako puno… Recimo epigenetika, pojam koji je bio u opticaju medju naucnicima vec od 30-ih godina, ali svoje pravo znacenje je dobio tek 90-ih. Ni ja koji sam izucavao genetiku 80-ih godina nisam imao ideju o epigenetici…
Ali vratimo se u 18. vijek. U Francuskoj Z. B. Lamark pokusava da objasni razvoj vrsta (evoluciju). Njegova glavna ideja je bila da bice unutar svog zivotnog vijeka razvije neko svojstvo, najcesce u relaciji sa okolinom (adaptacija) i onda se to svojstvo prenese dalje na potomke. Darvin je znao za Lamarkovo djelo, ali je bio prvi, a kasnije su dosli svi drugi do dan danas, koji je kritikovao Francuza. Poznato je da je Darvin smatrao da se dogode neke promjene (danas, mutacije) koje izmjene bice i u relaciji sa okolinom ta promjena prolazi test: valja, vrsta ide dalje, ne valja, propada. Dakle mora da se dogodi promjena u naslijednoj masi (DNA) da bi se ona prenosila na nove generacije. Ne moze da se naslijedjuje neko iskustvo jedinke kako je mislio Lamark.
I onda je dosla epigenetika koja je pomirila ova dva suprostavljena stava.
Sustina epigenetike se najbolje shvati ako sebi postavimo pitanje: svaka celija ima isti sastav nasljedne mase (2 m DNA), pa ipak neka ce se celija razviti u bijelo krvno zrnce, a neka u misicnu celiju. I dalje ce one imati isti DNA, ali izgledom i funkcijom to su potpuno razlicite celije. Kako? Epigenetika time vlada. Jedan hemijski tepih (CH3 molekule) lezi iznad DNA i iz tog „tepiha“ krecu signali prema DNA da se aktiviraju samo odredjeni djelovi te DNA: da bi nastao leukocit, aktivirace se jedan dio, a za misicnu celiju, nesto drugo od iste DNA . Vrlo elegantno i ekonomicno rjesenje Prirode i evolucije. Dovdje je i Darvin u pravu. Ali mora se postaviti jos jedno pitanje: kako to da polne celije koje su takve jer ih je njihova epigenetika definisala, stvaraju prve celije novog bica, a da te nove celije imaju moc da dejstvom raznih epigenetiskih scenarija daju sve ostale vrste celija? Po nekoj logici od polnih celija bi se dobijala samo nove – polne celije. E pa polne celije se resetuju i sva epigenetika se izbrise. One idu dalje u novi zivot bez tepiha (zigot, embrio), a te nove celije poslije dobiju ponovo gorepomenuti „tepih“. E da je ovo znao Darvin, tek bi bio srecan: ovo definitivno izbrise sva iskustva i nove adaptacije vlasnika polnih celija koje su krenule dalje… Ali izgleda da nije tako! Resetovanje nije 100-postotno! Nesto ipak prodje dalje i onda imate dvojicu blizanaca koji su zivjeli u razlicitim sredinama i njihovi potmci naslijede razlicite, sa njihovim sredinama harmonicne osobine. Npr, dvije razlicite masinerije metabolizma u zavisnosti je li jedan blizanac zivio u izobilju sa cokoladama, a drugi gladovao. I eto i Lamark je imao razloga za radost: uslovi zivota i adaptacija individue, mogu da se kao nova osobina prenesu na sledecu generaciju. Konkretno, perma primjeru koji je najvise impresionirao Lamarka, ako bi lisce drveca bilo sve visocije, zirafe bi imale sve duzi vrat: sinov duzi od ocevoga…. Vrat.
Jugonostalgija 