Bila je jednom davno u Beogradu u Ulici Ljutice Bogdana br. 2, odmah uz Zvezdin stadion, jedna zena Ljuba. Zovem je tetka, zbog razlike u godinama. Umrla je (osim ako danas nema 130 godina??) nesrecna i razocarana. Duboko razocarana u zivot. Ali, opet, toliko razocaran moze biti samo onaj kome je bilo strasno lijepo, pa- nestalo. I da, upravo je tako bilo. Njen muz, zaboravio sam mu ime, i ona zivjeli su sami u stanu. Nisu imali djece, sto ih je sigurno dodatno zblizilo, mada ima brakova koji se bas zbog toga raspadnu. Ipak, mislim da je cesce, da nemanje djece, kada prodju reproduktivne godine i kada se covjek pomiri, ojaca brak. Njihov jeste. Ali, nesreca ne bira. Muz dobi karcinom na vrlo nezgodnom mjestu , na vrhu polnog organa. Mjesto je nezgodno, jer stari penzionisani oficir nije bio voljan ovu svoju brigu podijeliti sa Ljubom. Sve dok na vesu nije bilo sve vise i vise krvi i drugih boja. Bilo kako bilo, bolest je otisla daleko, pojavile su se metastaze u obliznjim preponskim zlijezdama, pa su se i one otvorile (rane) sto je sve zajedno stvorilo jednu opasnu, ali i ruznu, na mnogo nacina neprijatnu sliku. Ja sam tada kao vojnik u prekomandi, ali doktor bez polozenog strucnog ispita, ostao u Beogradu i ne vezujuci cizme, bio prekomandovan sa Banjice na – Banjicu. No kako nisam bio doktor u administrativnom smislu, zapalo me je da radim posao bolnicara po cijelom Beogradu, ukljucujuci i Topcider i Zvezdin stadion. Moram priznati, simpatican scenario: jedan tim, vozac sanitetskog kombija, doktor i ja, kruzili bi tako po Beogradu sa nalozima i obilazili vojne osiguranike. Previjanje, injekcije, infuzije, smirivanje bolova, ali i pauze, buregdzinice, slasticarne.. gdje nas je bilo volja. Znao sam Beograd skoro kao i taksisti. I tako jedan nalog je bio i u Ul. Lj. Bogdana 2 kod gospodje Ljube. I dok je vozac sjedio u svom zelenom kombiju i cekao, ja sam u stanu obavljao posao bolnicara, trosio gaze, vate, tufere (sve dobijano uredno pakovano i sterilisano sa VMA, negdje dolje, na minus 2 spratu) i poslije toga uzivao u fantasticnom rucku koji bi nam Ljuba spremila. Mozete misliti kako sprema hranu zena od blizu 70 godina, porijeklom iz Leskovca!
Zasto ovo pisem? Pisem da bi dosao samo do jedne recenice, koju je Ljuba ponavljala jednom na sat. Ili dvije recenice… „Zivot je tezak Stara Gimnazijo“ (zvala je ona mene imenom, a ne alijasom), da bi odmah dodala „zivot je odvratan“. Ponavljala je ona ovo jos i vise kada je muz umro. Mi smo ostali u kontaktu, ja bih je tu i tamo posjecivao, sta vise nasa relacija je pocela da smeta daljnjoj rodbini koja je cekala na ovaj stan. Ali ove dvije recenice su me kasnije cesto pratile i kroz moj zivot. Mislim, zavisi koliko ti je nizak prag da se krenes zaliti, ali ako su uslovi ostvareni, ovo je bio idealan nacin da preneses poruku. Jer svi znamo da je zivot tezak. Definitivno je tezak, a nekada i odvratan, pa ne fali prilika. A jos je vise prilika kada nekom bliskom, koga treba „tjesiti“ (znaci kroz salu), „pokazes“da razumijes njegovu situaciju.
I ovdje sad dolazimo do – Crkve. Zivot jeste tezak, mi smo slabi i treba nam utjeha. Ideja religije, da pruzi ljudima utjehu, toliko je mocna da se evo odrzava 2500 godina u raznim formama. I ideja je zaista odlicna. Tesko bi covjek bez nje. I kad je imas onako tiho, skromno, za sebe, intimno- nema sta da se zamjeri. A onda je na scenu usla Crkva. Sa svestenicima, pa zgradurinama, pa cijelom svojom organizacijom koja ima samo jedan cilj: na planirani i organizirani nacin prodavati ideju utjehe. Oni, svi zajedno koliko ih god ima mogu da nestanu, jer nam nista ne trebaju. To mnogo ljudi ne zna i ne razumije jer nismo svi jednako slabi. Ima slabijih od slabih. Jedino sto treba zadrzati su crkve jer imaju umjetnicku i estetsku i urbanisticku vrijednost i treba zadrzati (svako moze sam da bira) neke licnosti iz davne proslosti Crkve koji su i pored trzisnih principa Organizacija, ostali vjerni ideji da pomazu u prenosenju utjehe. Pomazu, a ne prodaju. Nekako je ljudski da svoju potrebu projeciramo prema Osobi, a ne Ideji, jer okreni, prevrni, ovisni smo kao ljudi od antropologije. Valjda smo je zato i izmislili? Ako se ideja utjehe moze shvatiti siroko, pa ulazi malo i u zivot poslije smrti, neka je laka zemlja tetki Ljubi. Zasluzila je.
Jugonostalgija 