Gledajuci danasnju politicku scenu Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova,… potpuno mi je jasno zasto ljudi, glasaci, kada pricas sa njima imaju jedan stav, a kad izadju na glasanje – drugi. Zvuci zaista cudno, paradoksalno, zapravo netacno, ali – tacno je. Krenite bilo kojim krajem nase dobre i nikad prezaljene zemlje i razgovarajte sa ljudima. Rijetko ko ili niko nece izraziti zadovoljstvo, mir, spokoj i vjeru u trenutni odnos snaga na politickom vrhu. Svi ili makar skoro svi ce izraziti nezadovoljstvo i agresiju prema vlastima. A onda dodje glasanje i svi (vecina) glasaju da se odrzi status quo . Kako???
Pisao sam o ovome mnogo puta. Kljucna rijec je suzanj, znaci covjek koji to zapravo nije, jer je uplasen, nesiguran i bez samopostovanja. Sto bi rekli, ubijen u pojam. Za takvog glasaca, Stokholmski sindrom je samo jedan dio „klinicke slike“: on jednostavno ne moze da se otme od pritiska (unutrasnjeg) da glasa za svoje tirane. A pisao sam i zasto je to tako. Tito, jedna partija, lazi, propaganda, kult licnosti i zastrasivanje. Premlacivanje, eliminisanje politickih protivnika. Jednom rijecju strah i letargija. Ok. Moj otac zaista nije imao nikakve sanse da se otme ovome. Prvi posao je dobio sredinom 50-ih godina, clan partije i silni sastanci sa prijetecom atmosferom i ispiranjem mozga. Svjedok stradanja slobodnomislecih, rijetkih pojedinaca- jednom rjecju, atmosfera bez otvora za neku promjenu ili cak ideju o promjeni.
A ja? Mozak pocinje da radi u gimnaziji. U mom slucaju, to su bile rane 70-e. Potrefilo se i najbolje vrijeme kroz koje je Jugoslavija prolazila. Poslednji dobar period… Gimnazija, drustvo, zabavljanje, prvi alkohol, uvijek napolju (ili u svojoj sobi sa domacim radom) kad su na TV vijesti. Novine dosadne. Znaci kroz gimnaziju, nikakve ideje o politickom sistemu u kojem sam zivio. Sto bi se reklo, pojma nisam imao i nije me interesovalo. A onda studije. Osamdesete… Studenti. Elita drustva. Svaki cuje nesto, a svi cuju – sve. I diskutuju. I pojave se imena kao Zika Pavlovic, Zelimir Zilnik i – Bato Cengic. Ime Bata Cengica je za nas studente sarajevskog univerziteta bilo omotano uzbudljivom misterijom. Nije bilo nikakvih izvora informacija, pa je zato bila mistika, ali ime je odzvanjalo u nasem krugu kao recimo danas, planetarno – Spajk Lija. Znaci neko ko se usudio da napravi umjetnicko djelo koje se nece dopasti Titu. Neko ko je stajao na suprotnoj strani od Veljka Bulajica. I onda krene interes… Cujes neke poluinformacije o Beogradu i Nadvoznjaku. Kada je Tito prevario studente, a neke i prebio. I onda 1980. Klub Kuk, disko klub sarajevskog medicinskog fakulteta, klub cija aktivnost je finansirala ekskurziju apsolvenata. I dan danas, 44 godine poslije, osjecam smrad vazduha kada se udje u klub po danu, nakon prethodne vesele veceri… Uglavnom, kada smo mi vodili Kuk, stigla nam je posjeta studenata beogradske medicine. U jednom trenutku, izmedju pjesama Boni eM-a culi smo Idole i Maljciki. Pjesma koja je bila muzicki pandan Cengicevog Pismo- Glava, ali pjesma koja je kod nas (mene) naisla na plodno tlo i potpuno adekvatno odjeknula: kritika. KRITIKA. Razumio sam. I onda sam, valjda (cuj, valjda??? sigurno) pod dejstvom sarajevske pive krenuo da cestitam jednom po jednom beogradskom studentu na hrabrosti da u svojoj sredini iznjedre Malcike. Mi u Bosni, nismo smjeli…. Imali smo Dugme, Plavi orkestar, Jadranku, ali i kod nas je kuvalo: Zabranjeno pusenje, Elvis Dz Kurtovic, doktor Nele Karajlic i TV serijal koji je pokazao sta ce se dogoditi. Ej, Pusenje predgrupa Dugmetu. Umjesto da bude obrnuto. Razumio sam. Nisam mogao nista ni uciniti, ni promjeniti, ali sam razumio. A kad se pojavio Rim-tu-ti-tuki, poceo sam planirati odlazak iz zemlje. Nazalost, to je bio moj „doprinos“….
Jugonostalgija 