Djokovic ulazi na centralni teren americkog teniskog takmicenja, a pred samim vratima, kamera se fokusira na jednu plocu. Mi bi rekli, spomen plocu. Na toj ploci su citirane rijeci velikana tenisa u Americi, njihove teniserke Bili Dzin King (Billie Jean King). Ona je valjda negdje izjavila:
PRITISAK JE PRIVILEGIJA
Svi mi, znaci, ukljucujuci dakle i mene, koji smo zivjeli jedno duze vrijeme i imali tu „privilegiju“ da se suocimo sa raznim problemima, naravno, primjetili smo ovaj natpis. Hocu reci, lako nam je upao u oci. Oni koji ne prate tenis, ostace bez ovoga teksta i njegovog sadrzaja, bas kao i djeca koja imaju sasvim drugu vremensku perspektivu jer su njihove zivotne teskoce za sada, samo dobiti sladoled ili ne, dobiti mobilni ili ne….
Privilegija. Rijec koja se ne koristi pretjerano u nasem jeziku. Uzeli su je komunisti za sebe. Ali bas zato se usjece u mozak i lako je se vidi kad god se negdje pojavi. Zanimljivo, poslednji put sam je vidio vidio /cuo/ procitao u jednoj americkoj seriji koja je isla na nekoj TV platformi. Muz odan porodici, zena, ne bas toliko, pa imaju zenu koja im pazi djecu i onda kaze ta zena: „Privilegija je gledati kako djeca odrastaju“. I vec u ovom primjeru je rijec „privilegija“ dobila jedno posebno mjesto, jer je ostala cvrsto vezana za – teskoce. Svi koji imaju makar 7 dana iskustva sa malim djetetom do godine, znaju koliki je to posao. Kad ce jesti, sta ce jesti, kako ce jesti, kako obrisati teren nakon obroka, kako dijete i odjecu oprati poslije obroka, kad ce spavati, kako uspavati, ko ce je nositi, kako je sjesti, sta kad place, sta kad vristi… Evo, ovo je samo jedna recenica napisana za 1 minut, a sadrzaj? Dvadeset i cetiri sata. E, ali zena (iz primjera) kaze, gledati kako djeca odrastaju je privilegija. Da, gledati…. Ali, razumijemo se. Zena koja cuva dijete, ne gleda – ona radi, ali eto ipak to smatra privilegijom. U redu, ne moramo se sada natezati oko ovoga. Sustina je da ima poslova, napora, muka… koje neko dozivljava kao privilegiju.
I sad Bili Dzin. Ona je takodje osjetila potrebu da sve svoje napore, trening, takmicenja, jednom rijecju – muke, dozivi kao privilegiju. Ona je naravno upotrebila rijec koja je u Americi mnogo poznatija i cesce se koristi nego nasa MUKA – PRITISAK. Moram priznati, toliko je ona to sjajno sublimirala i sazela, da sam evo, morao da napisem i novi tekst u mom blogu. Impresioniran.
Zasto?
Pa zato sto su najprije tzv. ocevi hriscanstva (Pavle, Petar, Jovan…) pokusavali da napisu jedan tekst (kasnije je nazvan Novim zavjetom) u kojem ce objasniti narodu voljnom da uzme hriscanstvo, da je zivot jedna najobicnija patnja, a da tek nakon toga, ako uspijes da se odupres svim izazovima, slijedi nagrada. Oceve hriscanstva su probali da nadopune sveci i pisci doktrine koji su se pojavila 200, 300 ili vise godina nakon Pavla. Teska je to misao: hajmo se muciti za zivota, pa ce poslije biti bolje. A to poslije, niko jos nije vidio, ni potvrdio. I onda se pojavila „prava“ misao: nije cilj vjerovanja postici ovo ili ono- ne, cilj je put. Cilj je biti na putu ka tome „ovome ili onome“. Nije cilj, cilj, put je cilj. Bravo! Sjajna formulacija, mora se priznati, ali – po mom misljenju Bili Dzin je svojom jednostavnom recenicom i porukom na ulasku u Artur Es arenu, sve to pomela i mnogo bolje sazela. Zasto je ova recenica tako mocna? Pa rekao sam gore na pocetku: ako je covjek uspio skupiti nekoliko decenija zivota, uspio je sigurno skupiti i masu neprijatnih iskustava, izazova, bolova, poraza, tragedija. I sve to pojedinacno, a da ne govorim o zajednickom djelovanju – moze da slomi covjeka. I slomi mnoge. Ali ako vi procitate Bili Dzininu recenicu, shvatite (makar u mirovanju, izmedju dvije nesrece!) da je biti u sred nesrece, ono pravo. I onda osjetite snagu i solidarnost grupe. Jer ako je to ona rekla, to mora da znaju mnogi. I vi budete dio te grupe. To je potpuno isto kao kad padne avion, svi poginu, pa se rodbine poginulih, iako se medjusobno ne poznaju, nadju na mjestu tragedije da pale svijece, postavljaju cvijece i igracke. Bol se podijeli sa grupom. I to je formula za prezivljavanje. Bili Dzin King je jednom recenicom izgovorila sve ovo sto su se mucili ocevi hriscanstva od Pavla do Tome (Akvinskog). Svaka cast za jednu Amerikanku koje mi iz Evrope dozivljavamo kao – plastiku.
Jugonostalgija 