Prije vise od 3 godine se pojavio tekst sa identicnim naslovom (bez dvojke). Evo me opet u Mostaru…
Manji dio uze familije, malim autom direktno iz Trebinja, preko Popovog Polja stizemo u Mostar. Sa raskrsnice (kruzni tok) u Trebinju sa skepsom uzimamo krak prema Mostaru, jer se sjecam kako je bilo tuda voziti prije vise godina. Kao po tracnicama ili bolje receno, kao po pragovima tracnica. Ali, boga mi Dodik je odrijesio kesu i put do Stoca je odlican. Nema sobracaja i kad prolazimo Gornje Slano, prosto mi zao onih dolje u „Donjem“ Slanom, jer znam da stoje u koloni. Mozda je neko i nastradao? Mi ovuda, kroz Popovo Polje, skoro sami. Divota. Istocna Hercegovina, nepregledna bespuca sa desne strane- sa lijeve je ponesto i uredjeno, kultivisano. Gaji se loza. Sigurno crkveno? U potpunoj suprotnosti od vecine pravoslavnih manastira, do rodne kuce Vasilija Ostroskog (Stojan Jovanovic) u selu Mrkonjic se stize odmah, nekih 300m od glavnog puta. Cudo! I Vasilije je bio cudotvorac. Ali nema rodne kuce. Urusila se vremenom. Na njenom mjestu je sada velelepni manastir sa konakom. Monahinja koja tu cuva i docekuje jedina je koja „remeti“ savrsenu tisinu. Prosto se cuje – tisina. (Cerka mi kaze, da se cuju auta- ti tata nista ne cujes) .Crkva, kamen, lijepo, novo, kontrolisano (nije kic) i – koscela stara 400 godina. Cast i crkvi i kamenu i mermeru, ali ta koscela bi morala biti glavna atrakcija iz jednostavnog razloga sto je bila tu i kada se mali Stojan igrao oko nje!
Tek se udje u Federaciju, nema vise dobrog asfalta. Domanovici, Hodbina, Buna… jedva cekas Magistralu. I eto- Mostar. Auto gotovo samo ide prema najvaznijoj zgradi grada- Staroj gimnaziji. Blista. Kao da je svake godine farbaju! A upeko zvizdan, podne, nebo intenzivno plavo, bez oblaka i Gimnazija bljesti. I 3. Osnovna pored nje, lijepa, ne mogu reci (mada to vise nije osnovna skola). Parkiramo na Bulevaru i tek se okrenes na istok, ponovo – rat. Zgrade izranjavane, „Jagnje“ se pretvorilo u … Troju, Gabelu, ne znam, ali izgleda tako da ce uskoro privuci paznju arheologa da pocnu da sijeku sumu i kopaju po rusevinama. Gdje je nekada bila Jugoplastika, sad je naravno terasa i svi sjede, piju kafu i puse. Svi? Ma, jok, samo muskarci. I tako je sve nizbrdo do Neretve. Sa desne strane male kafanice, muskarci nesto pricaju, kafenisu i bjeze u hlad. Strana „Revije“ je prazna jer je tamo sunce upeklo. Bristol kao nesto radi, a na Neretvi se i dalje radi. Mislim da su je renovirali i zadnji put kad sam bio? Most i rijeka Neretva. Pokazujem porodici tu zelenu, smaragdnu boju koje nema nigdje. Pa Banja i Musla, pa Muzicka skola i „Putnik“, pa skrenemo desno… Hja, ne mogu reci da je prelijepo. Opet stolovi, muski sjede, a ulicom se guraju nepregledne kolone turista: muskarci lagano obuceni, sorc, a zene- znate vec: Mostar, pogotovo ova strana je popularno izletiste muslimanskog zivlja. Nije im lako, ali nije ni nekoj zeni sa desne obale, ako joj neko umre u sred ljeta….
Niz Kujundziluk smo saznali da je smaragdna boja od bakra i zagadjenja??! Nije mi trebala bas ta informacija, ali cim se pridje poslednjem dijelu toka Radobolje, vidi se sta se svasta u nju ulijeva iz okolnih kvartova. A ona u Neretvu. Ali prema Ivi Andricu (Aska i vuk), to ne bi trebalo smetati onom dijelu Neretve u koji svi gledamo sa Titovog ili Starog mosta. Voda je kod kina Zvijezda na cesmi ledena. Obavezno se svrati u Labirint, nase okupljaliste u vrijeme kada smo se kao studenti vracali vikendom u Mostar. Konobar Sejo vise ne radi u Labirintu. „Iduce godine ce se penzionisati, eno ga sad dolje kod Jesenice… „, kaze mi drugi konobar dok je servira tufahiju, baklavu i urmasicu uz tursku kafu u ibriku. Sa lokumom. Gore na skakalistu na Starom, sa one druge strane ograde stoji jedan hrmpalija i ceka novac. Lijeno se premjesta sa noge na nogu kao da stoji naslonjen na Reviji. Dok prelazim preko onih cuvenih kamenih pragova Mosta, osjecam se nekako neobicno: biti iz grada koji je svjetska trakcija, kao recimo neko iz Rima ili Pariza. Sta vise jos bolje! I u Rimu i u Parizu su turisti na tim atrakcijama stalno, preko cijele godine i duze nego sto ja zivim, a Mostar… Stari most sam ja prelazio i sam, samcat i u paru i u grupi i po kisi i po mraku. Tada je bio samo moj, a ni jedan Rimljanin to ne moze reci za Koloseum ili Parizanin za Ajfelov toranj. Cim se predje Stari na zapadnu stranu, guzva postaje bukvalno nesnosna. Jedva se prolazi. Jedva cekamo Bulevar i nas mali auto koji parkiran na suncu ima sada sigurno 60 gradi unutra….
Rodoc… gdje je C5? Kako na autoput? Ima cak i jedna zelena tabla na cosku ispod Franjevackog samostana na kojoj pise Dubrovni, Split. Znaci ima negdje autopu? Ha, ha, ha. Nema. Moras se boga mi popeti uz Citluk, pa nizbrdo Ljubuski, pa Medjugorje, pa tek onda autoput koji se zavrsi za par kilometara (udje u hrvatski A1). Kasnije citam da su zavrseni testovi na mostu (dio C5) pored Pocitelja. Most Hercegovina. Jes’ da su ga gradile sve neke „LTD“ firme (ne Kinezi), ali scekacu da prodje test vremena nekoliko godina prije nego sto tockovi naseg auta tuda krenu. I to samo po danu i suncu, da ako pa’nemo, da vidimo gdje cemo….
Jugonostalgija 