Zakasnio?

Ovaj znak pitanja mi je jedina utjeha, ali znam da sam ga tu stavio samo da bude – utjeha, jer sam siguran da sam – zakasnio.

Uradis u zivotu sve kako su roditelji zacrtali, izvedes sve planirane radnje bez greske. Pa kako roditelji imaju obicaj biti ambiciozni, to rezultat ne ispadne lose. Ako- prezivis. Jer roditelji su uvijek ambiciozni i podosta slijepi u vlastitoj procjeni da li dijete moze da ostvari ambicije i planove. Iz te kolizije mogu da nastanu zestoke traume, koje se nazalost, jave u raznim formama, tek kad oditelji nestanu iz naseg zivota ili dodju u situaciju da ih zalis- bilo kako bilo, kasno je za „osvetu“. Sa druge strane, ja sam dovoljno star da je ovaj proces mojeg modeliranja i ukalupljivanja prosao dosta davno, znaci u vrijeme kada nije postojalo previse uticaja sa strane, uticaja koji bi mogli kompromitovati roditeljske planove. Bila je ulica, naravno, ali ako su roditelji stalno koncentrisani i u stanju opreza, znaju i kako da te drze podalje od ulice i podalje od pogubnog uticaja „coska“. Tada nije bilo socijalnih medija, zabrinutih psihologa na TV ekranima, a u haustoru su svi roditelji disali na isti ili slican nacin. Super za roditelje! Poligon za njihovu pedagogiju nicim ugrozen, sirok i zasticen.

I dobro, rekoh, projektovani ciljevi su postignuti, ja sam ostao relativno normalan i cijeli rezultat je – sto bi se reklo- okej. Sta je to dobro u svemu ovome? Pa najvaznija je skola koja je omogucila pristojan zivot i standard u poslednjoj, trecoj fazi zivota. Sa nesto ispostovanih generalnih pravila tzv. „zdravog zivota“ (cigarete, alkohol, narkotici, opasna voznja…) i zdravlje je takodje solidno, tako da ulazim u pomenutu fazu dobrog zdravlja i dobrog standarda. I sad je valjda red da se – kako se to kaze- beru plodovi. Da se u ovoj poslednjoj fazi zivota (jer poslije vise nema nista!) malo uziva. Nema posla, sefova, karijere, zavisti, problema, briga. Spavam koliko hocu, mogu da idem gdje hocu, mogu da radim sto hocu. Sto bi rekao Z. Kesic, pa fino, pa dobro, pa lepo…. I sad mi, svaki pojedinacno, moze valjda da tom „uzivanju“ (plodovi) da sadrzaj po vlastitoj zelji. Moze, moze. I gdje ja vidim sebe?

Prijatna klima, udobna kuca, blizina mora, auto i asfalt. Dovoljno prostora da moze da dodje ko zeli…

I sve ja to organizujem i odradim. Pa u cemu je onda problem??? Sva je prilika da sam zakasnio….?!

O cemu se radi? More, u konkretnom slucaju Sredozemno, postaje sve vise i vise region gdje se zivi tesko. Nema vise ni jeseni ni proljeca, vec samo oluje, tuca (grad) ili vrucine od kojih je cak i onaj najzdraviji Australijanac (M. Mouzli) umro. Dzaba mu 5+2 dijeta. Ne pomaze „pomjeranje“ od jula ka oktobru: u oktobru pocinju kise bez prestanka. Mastao sam da ako ne svako jutro, a onda makar dva puta sedmicno u kucu donesem saket svjeze, tek ulovljene sardele….Pa dva lista blitve, flasa razladjenog terana… Nema. Jos koji „dan“ (ok, godina) i iz akvatorija kojem ja gravitiram, izlovice i poslednju sardelu i – kraj. Imao sam zelju da kad turisti odu, sidjem do mora („vode“) i rasplivam malo, onako po svom, kilometar ili tako nesto (redovno plivanje je i dalje u bazenima sa plocicama na dnu). Izgleda da nece vise ni to moci. U pomenuti akvatorij, koji je kao neko slijepo crijevo, raste temperatura vode i gomilaju se nekakva bica koja ranije tu nikada nisu bila. Nekakvi crvi, otrovne ribe, meduze, ajkule koje su bijesne…

Eto. A meni je sad kasno da mijenjam „koncept“, pa da recimo odem u pravcu nekog prosjecnog Skandinavca sa slicnom zivotnom situacijom. Taj se povlaci daleko u planinu, ni auta, ni asfalta, ni samomposluge. Ni susjeda, ni struje, ni interneta, ni- nicega. I ja to razumijem. Sta vise bliska mi je ideja, ali kasno je: ja se nisam cijeli moj zivot pripemao za to. Ja sam se priprema za onu scenu sa kraja prvog dijela Kuma, ali izgleda da sam i za to zakasnio….