Drzava

Znam da tamo kod nas ima ljudi ispranoga mozga. Recimo „srpski model“ je siguran da Srbe svi mrze, hoce da ih ponize i uniste, jer su Srbi najveci narod, uvijek pravedni i posteni. Sad malo (volim da) generalizujem pa tvrdim da su u ovom smislu najgori – majori. Nekada majori JNA (doduse ne sa ovim goreopisanim vjerovanjem, ili makar ne svi), a danas srpske vojske. Isprani mozak znaci – ima samo par ideja i nista vise. Osim ovih nasih tipicnih, regionalnih ideja (o velicini vlastitog naroda), ima i „univerzalni model“ koji je prisutan u cijelom Regionu gdje nalazimo zajednicku dominantnu ideju: niko ne vjeruje drzavi. Drzava kaze da je crveno, svi, duboko ubijedjeni, smatraju da je zapravo plavo. Drzava, „hajmo“, mi „boze sacuvaj, idi ti“…

Pa opet, siguran sam (svi mi sa Balkana smo stalno nesto sigurni) da bi u jednom mirnom, opustenom razgovoru, uspio da ubjedim nekog prototipa ispranog mozga da je u krivu. Mozda ne bas majora, ali potpukovnika… Ovako bi krenuo.

Baratacemo samo opsteprihvacenim informacijama. Je li dobar dio Balkana bio 500 godina pod Turcima? Jeste. Sta je to znacilo za nase ljude koji su bili to vrijeme dio Osmanlijskog carstva? Pa mnogo toga (i baklave!) ali za ovaj nas „virtuelni“ razgovor sa covjekom ispranog mozga, ta okupacija je znacila progresivno propadanje ugleda drzave i drzavne administracije u ocima ljudi. Toliko propadanje da se skoro citavo vrijeme odrzavao jedan latentni gerilski rat izmedju ljudi i drzave. Uskoci, hajduci bili su decki i momci koji se nisu mirili sa turskom drzavom. Porezi su nazivani haracima, mada smo odnos prema poslu primili od Turaka bez roptanja : lezi, odmori, polako… Poslije 500 godina vladavine Turaka, nas je covjek ili sa rezervom ili sa otporom primao sve sto bi dolazilo od drzave. U isto vrijeme na dalekom sjeveru Njemacke, gdje sunca skoro da i nema (tada ga nije bilo, sad ce ga biti sve vise i vise), gdje stalno sipi kisica (e, da ‘oce ona prava, teska, ljudska kisa!), pobunise se crkveni ljudi i krenu pokret reformisanja katolicke crkve. Jeste izginulo je stotine hiljada ljudi, katolicka crkva se nije lako dala, ali novi pravac, protestantizam, pobijedio je u velikom dijelu Zapada. Sta njega karakterise? Disciplinirani odnos prema radu i postovanje autoriteta. Vrlo jednostavna formula, gotovo kao Kartezijanski koordinacioni sistem, odnosno prikaz prostora u Euklidovoj geometriji. I lako je sad vidjeti postignute pozicije: mi udaljeni od drzave koliko je to i prakticno i teoretski moguce, eto tek toliko da bas opet ne idemo u uskoke – i na protestanskom Zapadu, dzava je vise nego i otac i majka zajedno. Sad na detaljnom planu ima primjera koliko volis: kod nas kad je zabranjeno parkiranje ili parkiranje za invalide: nama je najsladje bas tu stati. Kod nas jos uvijek mora da pise: ne pljuj po podu, ali znate vec: gdje ako ne bas tu??? Drzava napise uputstvo? Niko ga ne cita, a ko i procita prve redove, odmah nastoji da ih zloupotrebi. Na Zapadu, drzava napise uputstvo za rad, svi ce raditi po njemu, pa makar jutros procitali u najvise moguce respektiranom stranom (!) strucnom casopisu da to uputstvo vise ne stoji. Nema veze, sacekacemo da drzava izda novo uputstvo, ako bude smatrala za potrebnim.

Svedska, koja je mislim sa ovim idolopoklonstvom prema Drzavi otisla najdalje, vrlo pazljivo vodi racuna da joj neko ne pokvari vijekovima gradjen i postignut ugled. Mogu Svedjani danima na ekranima gledati srceparajuce izvjestaje o maloj Albanki koja je krenula u svedsku skolu, zna jezik, ali mora da bude vracena u Albaniju. I bude vracena. Prosjecni Svedjanin osjeti malo ljudski bol nakon ove price, ali podsvjesno, njegova ljubav prema ovoj tvrdjavi, bastionu sigurnosti – drzavi – dobije novi zamah. Svedjani sa paznjom posmatraju sta se dogadja u SAD. Onaj idiot koji ce sa Bajdenom uci u predsjednicku trku, radi sve da poljulja svijest Amerikanca o vrijednosti drzave. Jos deset godina sa Trampom i ni jedan Amerikanac vise ne bi vjerovao da drzava uopste ima sta da kaze ili da treba da postoji: imali bi Trampa i neke pobunjenike. Nista izmedju. Zato Svedska sada gleda sa izuzetnom paznjom na najnoviji eksces parlamentarne partije krajnje desnice (inace 3. najjace partije) koja je dala veliki prostor svojim politickim botovima da profiliraju javno mnijenje preko socijalnih medija, dakle jednim putem koji ide potpuno paralelno sa putem drzavnih institucija. I ono sto je zapravo najvaznije, nije se digao jedan covjek da spasava drzavu, ne reagovalo je cijelo drustvo kojem je drzava vazna.

Ne prija naravno bas svakom pojedincu u Svedskoj, jaka drzava. Ima ljudi cije samouvjerenje je enormno, cija slika o vlastitim vrijednostima daleko prevazilazi prosjek – njima ne prijaju pravila igre koja vaze za prosjek. Ali oni ne pripadaju ovoj prici, jer se oni mogu snaci, u tisini, bez da prosjeku remete romanticnu predstavu o Drzavi.

I da ovo nekako zaokruzimo! Jaka drzava znaci i stabilan, mada heterogen priliv informacija. Mnogo informacija iz raznih izvora, ali stabilna vjera u njih i njihovu tacnost. Kod nas? Nas covjek je samouk. Uci u razgovorima, u kafani, na slavama. Tehnika ucenja je otprilike kao sto „uce“ frizeri i taksisti: cujes… Mozak naseg covjeka je otvoren i supalj, pa od silnog negativnog pritiska unutar glave, razne teorije zavjere ulecu kao uragan. Eto.

I sta kaze moj virtuelni sagovornik? „Jel’ ti to Soros rekao?“