Garantujem, toliko mala vijest da ce proci neprimjetno, a zapravo (makar za mene), jedan toliko vazan dogadjaj da ga nikako ne mogu zaobici. Slucaj koji govori o trenutku moderne gradjanske drzave. Iz slucaja cete vidjeti da li je bas u svemu pravi put ici ka jednom ovakvom drustvu. Naravno, kao i sa svim stvarima koje nam prirede ljudi, uvijek ima i necega dobrog i necega loseg…
Stefan Holm je za Svedsku ono sto je za Srbiju Vera Nikolic ili Filip Filipovic, za Hrvatsku Ivano Balic ili Sandra Perkovic. „Decko“ je skakao u vis i ima olimpijsko zlato, 4 svjetska zlata, tri evropska zlata… Mislim, svaka cast! Onda je gurnuo i sina da skace. Uh, koja zabluda (Bjorn Borg i njegov sin…), ali ok, razumijem ga: vidio da mali nije bas motoricki idiot, a za sebe misli da ga moze nauciti svim tajnama i tako to krene.
Ali nije rijec o odnosu tata-sin (iako je i njega trenirao njegov otac). Ne, Stefan se ocito bavio pogresnim sportom. I slabo je on tu ekonomski profitirao. Slabo, cim je morao da se prihvati posla nastavnika u srednjoj skoli??!! Dobro, mozda voli, ali, opis dogadjaja govori da je tamo krenuo malo nervozan…
Prvog radnog dana (sic! ) u ucionici konflikt sa neki ucenikom: sjedi tamo, necu, ‘ocu ovdje, e neces, ti ces mi reci, hocu…. I Stefan ti uzme malog za ramena i – naravno silom, mali nije slijep pa da ne zna naci- ga postavi na pravo mjesto. Dva puta. A mali, ne budi lijen- ipak je on Svedjanin, znaci licnost- prijavi sve ovo i sad je nas dobri Holm, prijavljen policiji i ova radi na ovom slucaju.
Odmah vidite dvije krupne dimenzije modernog gradjanskog drustva: raspad skole i jednakost pred zakonom.
Ovo sa jednakoscu pred zakonom je zaista cudnovata osobina gradjanskih drustava. Cudnovata, jer je mi nikada nismo vidjeli, ni dozivjeli.Kao ni cuda iako ih katolicka crkva vidi svakodnevno. Nas bi se nesrecnik pozvao na sportske rezultate i/ili ucesce u poslednjem ratu i – kao rukom odneseno. Ali da im se skola raspada, to … ne znam sto bi vam rekao. I moje vrijeme ovdje je postalo „impresivno“, pa mogu vec vidjeti cijeli krug. Sta hocu da kazem? Kad sam ovamo dosao, nije trebalo mnogo vemena da se primjeti raspad skole: djaci su sve, individue, centri moci, ucesnici u procesu, a nastavnici – nule. Ni plate, ni pedagoskih instrumenata u rukama: potpuni pasivni, nemotivisani posmatraci. E, ali kao sto rekoh, zivim ovdje vec dovoljno, pa nesto ne vidjeh da im se i drustvo raspada? Ipak sam ja ovdje svjedok izlaska iz skolske klupe brojnih generacija. Prva koja je napustila skolu kad sam ja stigao, danas vec ima 25 godina dugu karijeru! U svim mogucim poslovima i servisima drzave. Cudo! Ili su bila dovoljna ona trojica u svakoj generaciji da odrze drustvo, a ostali su na socijali, nezaposleni, drogiraju se u parku ili nesto svercuju? Ili i te takve deformisane produkte skole, drustvo svojim kalupom (stegama) ukruti, uvede u red, a sto ce oni raditi popodne ili petkom, to je njihova stvar. Mislim da je odgovor u stezi (znate ono u sto se stavi drvo na OTO-u da ga prepilas pilicom?): ova drustva su jos dok je skola bila normalna, stigla da sa takvim, kvalitetnim sluzbenicima izrade zakone, propise, dogovore proceduru i time su dizajnirali i napravili – stegu. Sad moze iz skole da izadje kakav god idiot- on odmah upadne u stegu i nema mrdanja. Hoce li on uvece mlatiti zenu, opijati se, razvesti se ili raditi nesto drugo, niko ne zna, ali svako jutro ima da meni pruzi uslugu. I da se smije….
Jugonostalgija 