U Svedskoj ‘oce vladu da obore zbog prijedloga zakona o pojednostavljenoj proceduri promjene (s)pola. Glasanje je za dvije nedelje.
Nazalost sve vece drustvene promjene idu kao klatno. Nema promjene dok klatno ne ode do svog krajnjeg polozaja i tek onda pocinje da se vraca. Ja, to je fino, ali sad valja prezivjeti uz klatno u suprotnoj krajnjoj tacki…
Prvo su ljudi bili- nista. Nula. Kralj, Crkva, diktator, pa drzava, pa – nista. Nema nicega. Sa ljudima se postupalo kao sa potpuno bezvrijednom masom. Bilo bi nekoliko procenata elite, a svi ostali su radili za njih. Znate one slike kada na peronu zeljeznice stoje 3-4 -o elegantno obucenih i napirlitanih sve sa suncobranima. Pored njih 10 kofera sve iste vrste, samo razlicitih velicina. I naravno jedan ili vise za sesire. A oko tih srecnika armija musavih, crnih, vjerovatno i smrdljivih ljudi koji sve to nose, pokrecu, ciste…. Ili par procenata koji sve imaju od koze: rukavice, cipele, tabakeru, razne kutije i kutijice, kufere… (danas nema toliko krava da se svima osigura jednako kozne galanterije, bez obzira na kupovnu moc). Ta manjina je putovala, zivjela u kamenim kucama, imala sve od koze, kovano gvozdje i za najmanje spojeve ili ograde. Ostali su bili bosi, spavali u udzericama i bili su srecni ako je nesto bilo od drveta.
Kako je doslo do promjene?
Dokoni i bogati intelektualci nisu morali nista da rade, pa su iz dosade- razmisljali. I neko od njih je morao doci i na ideju o nesrazmjernim klasnim razlikama. Mislim, sjedis svaki dan uz prozor i ljudi prolaze: moralo je nekome pasti na pamet. I onda su ovi, jos kao mladi, sto znaci idealisti, poceli drustvene debate o polozaju vecine. Prvo po klubovima, pa novinama…I bas kao sto su se sovjetske ideje lako primile na Kembridzu i Oksfordu (uzbudljivo valjda?), tako je i ovaj talas postao sve siri. I na kraju smo dobili jedno postmodernisticko drustvo koje je formalno stavilo covjeka u centar. Odjednom se sve okrenulo tom nekom covjeku. Socijalizam sa ljudskim licem, trotoari za invalide, razne sluzbe za pomoc musterijama, udruzenja… Primjera ima jako puno. I onda smo mi svi pomislili da smo bas mi taj centralni covjek. Ovamo na Zapadu gdje je covjek zahvaljujuci brojnim burzoarskim revolucijama uspjesno izgradio i zaokruzio svoju politicku emancipaciju, ne libe se ni od rata sa drzavom. Tri covjeka sa slicnim problemom (djeca im imaju neku urodjenu bolest, npr), udruze se i krenu protiv drzave. Traze… Uporedite nekada i sada: takva djeca sa nekim urodjenim problemima su bila sakrivana- danas se ide u rat protiv drzave, sve sa medijima u ledjima. Ovo jos uvijek naravno ne vazi za Balkan i ostale regije koje su predugo bile pod totalitarnim rezimima i koji nikada nisu ni bili burzoarsko drustvo: oni se i dalje kriju. U najsirem smislu rijeci….
Jedan lijep primjer ovoga procesa o kojem vam govorim je takozvana generazija „Z“. Mladi, i inace ne nesto posebno radni, jedva su docekali da se drustvo pocelo udvarati pojedincu i brzo su se okupili oko ideologije poznate danas kao „zeta“. Kad dobiju posao, zaborave doci prvi dan, kad konacno dodju odmah pitaju da rade od kuce, ima li dodatak za teretanu, mogu li oba roditelja u isto vrijeme na porodiljsko, moze li se skratiti radna nedelja… Poslove mijenjaju cim im nesto najmizernije zasmeta.
I sta je postala glavna misaona platforma na kojoj su ljudi sada nasukani ovim novim pretjerivanjem, sad u pravcu individualizma? Pa da je samnom sve u redu, a ako nesto ne ide kako treba, krivi su svi oko mene, samo ne ja. I problemi se ne rijesavaju kao ranije: zamislis se pa promislis sta mozes da uradis – ne! Prvo sto ti padne na pamet u bilo kojem kontekstu uz bilo kakav problem, jeste ima li neko rjesenje koje drzava (drustvo) nudi. Gluplji traze ucitelja samo za sebe, sporiji traze privatnog asistenta, deblji dio bazena samo za slicne…. I donekle je lako kad pojedinac (to je onaj iz centra o kome drustvo stalno misli i ne spava) ima jasno definisani problem: ne ide matematika- dobijes pomoc. Ne mozes preskociti kozlic, spuste ti ga…. Ali ima i difuznih problema koje tu i tamo dozivljavaju ovi iz centra. Jednostavno, nesto ima fali, ali ne znaju sta. Misli lete, nema fokusa, ma nikako da razumiju. I u dugim neprospavanim nocima uz bljestavi ekran kompjutera, traze, traze…. I nadju! Promjena pola. I odjednom sve padne na svoje mjesto. Ja sam zena u tijelu muskarca. I strahovi i fantazije i zelje i nesporazumi i sve ostalo sto je zapravo tesko objasniti na konkretan nacin, postaje jasnije kada se prihvati ponudjeno objasnjenje sa interneta: ti si zapravo u pogresnom tijelu. I sta raditi? Pa boze, kakvo pitanje? Zamijeniti pol, kad je vec – ne bog, nego drzava dala tehniku, a evo izgleda ‘oce i da finansira.
Kao sto vidite ide klatno neumitno ka novim krajnjostima, a niko jos ne moze ni da sagleda gdje ce se zaustaviti. I umjesto da gluplji pogleda malo samog sebe (da sam sebe stavi u centar!) i poradi malo na svom intelektu, ne, on ce sad krenuti u pretrazivanje interneta uz nadu da ce se uskoro pojaviti i transplantacija mozga. A kako je krenulo, boga mi i ‘oce.
Jugonostalgija 