Pusiti u kolicima?

Boze, naravno!

Covjek je u invalidskim kolicima. Ima 60- 70 godina, nisam siguran. Ali posto je inace zdrav, to je i malo deblji (ne krece se. Bukvalno)… . I sad dodje on sa problemom iza kojeg mozda stoji pusenje. Mozda. Savjetovati mu da prestane da pusi?

Kako ne razumijete? Njegov svaki dan u kolicima je sigurno i bez odstupanja – los. Ako pusi, sansa da ce dobiti neku sa pusenjem povezanu bolest, postoji, ali nije sigurna i bez odstupanja. Nije jednako sigurna kao sto je sigurno ponizenje i ogranicenost u kolicima. Razmislite. Zamislite sebe u invalidskim kolicima. Trotoari, stepenice, ivice, automobili, autobusi, avioni… nema situacije u svakodnevnom zivotu gdje vi ne osjetite problem. Kupanje, odlazak u samoposlugu… Nema situacije bez muka. I onda… Uvece. Parkirate blizu balkona, otvorite vrata i minimalnim naporom, odvezete se do balkona. Noc. Mir. Tisina. Prijatno: ni vruce, ni hladno. I izvadite paklicu Marlboroa. Polako. Upaljac moze da ceka… Nova paklica? Uh, jos ljepse: izvucete polako, pazljivo, bez da ostetite celofan, onu crvenu trakicu. Pa dignete celofansku kapu. Ja, dok sam pusio, imao sam obicaj da dodatno usporim zadovoljstvo pretvarajuci celofansku kapu u umotani stapic celofana. I onda ga uvezete onom crvenom trakicom tako da se cijeli otapad pretvori u 1 kvadratni cm plastike. To se pazljivo odlozi na stanu i otvorite kutiju. Izvucete alu-foliju i osjetite miris svjeze otvorene kutije. Odvojite vremena i pomirisite. Ali, generalno, ne zurimo. Folija nam sluzi da onaj kvadratni cm ranije odlozenog celofana, sad pazljivo umotamo u foliju i sad imamo opet kvadratni cm, ali sada aluminijski. Fina, mala, sjajna plocica. Kad je i to gotovo, treba se potruditi (joj meraka!) da se iscupa jedna cigareta medju 20 tijesno napakovanih. Uzmete je, noktima, i stavite u usta, dok odlazete kutiju sa preostalih 19, uredno zatvorenu. Zasticenu, sigurnu. I onda – vatra. I prvi udah. Udah, pa zastoj u disanju, zastoj od nekih 5-6 sekundi. Pa lagani, mirni, kontrolisani izdah. Lagano stisnuta usta sa malim otvorom tako da sakupljeni dim ne izadje prebrzo, ali da izlazi polako, 15-20 sekundi….

Da vas podsjetim: sjedite u invalidskim kolicima.

Mislim, najlakse je biti namrgodjen. Medju glumcima, najlakse je glumiti tipove koji su nesto kao namrgodjeni. Rijetko i govore. A zapravo je najteze glumiti humor. Kreveljiti se, keziti se, smijati se… Kad vam ni najmanje nije do smijeha. E bas tako, lako je biti doktor koji ce strogo primjetiti da je pusenje stetno. I jednako ozbiljno predloziti pacijentu u invalidskim kolicima da ne pusi. Ha, ha, ha.. Hoce li taj doktor doci uvece, umjesto cigarete na balkon da malo zabavlja invalida? Da mu malo unese radosti u zivot? A-ha, hoce. Isti taj, namrgodjeni doktor ce otici u krevet kako bi spavao mirno. Ja i male bebe spavaju mirno, jer ne vide dalje od prcastog nosica.

Vi koji vjerujete u studije, nauku, istrazivanja- ima li negdje neka studija koja je obuhvatila 1500 ljudi sa opterecenjem? Prvo, 1500, jer se ozbiljni statisticari rugaju svim studijama koje imaju manje od 1500: nema statisticke snage ni za lijeka. Optercenje? Ja 1500 debelih, hipertonicara sa losom porodicnom anamezom. I sad tih 1500 zigosanih, svako vece idu u Labirint (mostarska kafana uz Stari Most) ili u konobu Zeljka Keruma (kome moze biti). Poznaju se. Piju, puse i pricaju. Smiju se i nadglasavaju se… Do 0200. Ima li ovakvih studija? Nema. Ali, dozvolite: prije svake studije postavi se neka hipoteza. Isto je i sa studijama sa 300 ispitanika i onih sa 3000 ispitanika, gdje je grupa toliko heterogena, da ne mozes naci dva ista… E isto tako i prije ove „moje“ studije, radna hipoteza je, da ovo okupljanje ne da im nece skratiti zivot- produzice ga. I pored opterecenja.

Zato ljudi, gledajte na zivot malo sire. Nije sve namrgodjeni crno bijeli svijet.