Ovo „djun“ je moj izgovor najnovijeg filma koji obara sve rekorde: Dune, drugi dio. Da vazno je napomenuti, drugi dio, jer i oni talibani filmske kritike, koji slijepo i bespogovorno prate „mejn-strim“ kriticare, priznaju da je Djun, prvi dio…. tja. Zali boze…
Ok, drugi dio. Taj cuveni drugi dio. Sve je pocelo 28. veljace u Londonu. Premijera. Sutradan kriticar uticajnog lista (sa velikim *imapkt faktorom* u svijetu filma) pise da je ovo… cudo, ma nema, nikad, nista… ma cudo. Neki mu kazu, predugacak je, a on odgovara: predugacak? Idem sutra da ga opet gledam…. I tako je nastala legenda, iako je film jos ziv. I niko nije imun! Moja mladja, koja je „iskusan“ filmski kriticar, kaze 8 na skali do 10. A starija kaze da je „mocan“. Ni mladja ne moze da izdrzi pritisak, pa ide opet da gleda…
A ja, cim cujem ovu bujicu ocjena i hvalospjeva , postajem skeptican, vrlo skeptican.
Onda me sreca (nije sreca, vec moja rutina) dovede u kontakt sa Kesicevim intervjuom sa irskim rediteljem Dzonom Seridanom (Sheridan). On je napravio vise filmova, medju kojima Moje lijevo stopalo, U ime predaka… Ova dva filma, oba sa Danijel Dej-luisem koji je, usput rijesio da vise ne glumi… Kopaju po ranama zivota u Velikoj Britaniji. Kesicev intervju me je uz ostalo, nasao i poslije par casica loze, pa se u ovoj prilici javila i jedna zasebna tema koju bi neko morao uskoro odraditi: da li je umjetnicki dozivljaj veci ako je konzument pod uticajem alkohola? Ako jeste- a jeste!- da li je to ipak ponizavajuce za umjetnost? Bilo kako bilo, pod uticajem ili ne, ali mene je „Stopalo“ pogodilo ravno u srce. Pa iako nisam gledao ni Djun (niti cu), ni „Stopalo“, shvatio sam da je Djun najobicnija kineska plastika u odnosu na „Stopalo“ koje je – da ostanem u istom svijetu – vazna iz 380. godine prije Konfucija. Stopalo je …. cekaj: sta vi ocekujete od umjetnosti? Sta vi (mi) trazimo od umjetnosti? Zelimo li zabavu ili da nas ubode, probudi i generalno, podtakne na razmisljanje? Mislim da je (i ovdje!!) u pitanju kulturoloska smjena generacija, odnosno smjena ideologija kojima su prethodna i nove generacije, vjerovale. Nove generacije zele da ne 100%, vec 150% zastite svoju kozu. Da, bukvalno – kozu. Jer oni i ne znaju da ima i tkiva i organa i ispod koze. Oni se mazu mastima sa faktorom 50 i ne zele nikakvu traumu. Onda je Djun sjajan partner: gledas, oci uzivaju, mozak na pasu, ides kuci, sve zaboravis. Stopalo? Udarac u lice. Samar od kojeg ti se zamanta. Tjera te da se zapitas ovo ili ono… Uh, ko ce to?? Sutra idem u teratanu. Pa da stavim na Instagram….
Jugonostalgija 