Svedska Maljorka

Ili ti – Gotland.

„Dobro dosli na Gotland“, rece jedan naglaseno ljubazni stjuart Brotens aviokompanije. Imam puno prijatnih asocijacija svaki put kad letim na relaciji Broma-Vizbi. Broma je jedan od stokholmskih aerodroma, smjesten gotovo u centru grada, a Vizbi je glavni grad Gotlanda. Oba aerodroma su mala, pa je granicna kontrola vrlo prijateljska (recimo nema onog pokazivanja tecnosti u kesicama). Obicno nema previse putnika, pa nema ni onog grupisanja putnika kod ulaska u avion, sto mene posebno iritira, jer nikad nemam „pravu“ grupu. Avion je sa propelerima i u toku rada motora, dok smo jos na tlu, cuje se jedan poseban zvuk koji podsjeca na jednu kompjutersku igricu: zvuk neke nadzemaljske sile, prijeteci, tezak za opisat’. Let traje 35 minuta- mislim moze li bolje. Ja sam iz mog stana u stan na Gotlandu za 2 i po sata. A Gotland je ostrvo. Ostrvljani kazu za sve ostale Svedjane da zive na „cvrstom“. Ranije sam vec na ovim stranama izrazavao misao o nekoj vrsti privrzenosti zivotu na ostrvu. Cijeli koncept pase dobro nama bez pretjerane socijalne dimenzije, ali naravno, dok smo fizicki zdravi i cili. Jer zivot na ostrvu uz lose vremenske prilike moze da bude prava izolacija u najsirem smislu rijeci. Bolesnik u helikopteru, spreman za transport za Stokholm zbog pruzanja napredne zdravstvene usluge – ne moze da poleti jer je magla ili tamo ili ovamo. Brodski prevoz prestaje kod velikih nevremena, a bolesti ne znaju za vremenske izvjestaje. O ovome sam dosta razmisljao u vrijeme kada su Korcula ili cak i Vis bili interesantni kao mjesta gdje bi se kupila neka nekretnina…. Jos uvijek sam „dobar“, pa o ovoj ideji nije izrecena poslednja misao. Ne, ne kazem da cu selit’, kazem samo da ideja o zivotu na ostrvu jos uvijek je pretezno pozitivna. Iz ostatka teksta cete vidjeti jos jedan argument u korist ovakvog razmisljanja…

O Gotlandu nemam namjeru pisati. O Ostrvu se moze naci na internetu svuda. O njegovom znacaju za svedsku istoriju, o njegovom znacaju kroz juni mjesec kada se ovdje tradicionalno seli sva politicka i ekonomska elita da razglabaju o buducnosti Svedske. Ili o Gotlandu koji je vjecni dom Ingemara Bergmana, poslednjeg svedskog filmskog stvaraoca koji je znao.

Ne, mislim reflektirati o jednom utisku koji sam cuo od Gotlandjanina jutros.

Krenimo ovako…Kao doktor, posebno doktor u cijem poslu ima onkologije dosta, nije mi nepoznat fenomen da pacijenti izmedju 75 i 85 godina lakse podnose sve ovo cime se ja bavim, nego neko ko ima 40 godina. To moze da se razumije. Osamdesetogodisnjak je vec vidio i unuke i karijeru djece, zavrsio svoju i na neki nacin se zblizio sa idejom o prestanku boravka na Planeti, makar medju zivima. Neko ko ima 40 i dobije ozbiljnu dijagnozu, to je kao kataklizma. Cista katastrofa za sve ukljucene- kao i za nas medicinske radnike. Taj je ljut, razocaran, prepadnut, skoro histerican. Svi oko njega placu, pogledi puni nade i iscekivanja. Energija medicinara trosi se kao sto se trosi dizel kad ja pritisnem papucicu gasa u mom Hajluksu na uzbrdici. E sad uzmite da mi svi koji zivimo na cvrstom imamo 40 godina- onda su Gotlandjani svi oko 75, 80 godina stari. Prema pogledu na zivot. Zivot na ostrvu daje jednu mirniju i manje histericnu perspektivu prema zivotu. Cak i u bolesti ponasanje bolkesnika sa ostrva je jednostavno, smireno i racionalno. Oni sa cvrstog tla (mi bi rekli sa kontinenta), oni su stalno nesto nervozni, histericni, uplaseni i nezadovoljni. I u bolesti i u zdravlju. Zasto?

U pitanju su izazovi i iskusenja. Na ostrvima svega toga ima manje. Ovdje nema velikih bljestavih glavnih trgovackih ulica koje te cine nesrecnim u nemoci da se malo opustis i pazaris koju krpicu. Ovdje nema salona bljestavih automobila na otvorenom. Ovdje nema toliko pokazivanja markirane odjece na svakom trenutku gdje se srecnom vlasniku pruzi prilika. Ovdje kad izadjete na plazu vidite velike mocne talase koji vam jasno pokazuju da ste mali u odnosu na prirodu. Sada zimi, samo prvih 100 m talasa su tamno plavi – svi iza toga je mrko, crno, prijetece. Ta srazmjera i shvatanje vase velicine vas natjera da i sve ostale bljestave stvari u zivotu potisnete pred cinjenicom da morate zivjeti pazljivo i u skladu sa – ne prodavnicom, vec prirodom. A kada zivite deceniju za decenijom u takvom razmjeru pojava, onda i zivot postaje nesto sto se zivi koliko moze. Ako ne moze, necemo se ljutiti.

Zgodno je, pa cu samo pomenuti onog americkog onkologa, koji je trenutno zdrav i cio, ima 66 godiona i vec je napisao knjigu-testament: kad napuni 75 i dobije prvu dijagnozu, batalice sve aktivne i pasivne pokusaje da zaustavi prirodni tok. Lijecenje? Boze sacuvaj. On ide toliko daleko – e tu se on i ja razilazimo – da poslije 75, nece vise voditi racuna ni o prevenciji, a kamo li lijecenju. Ne znam, ne vidim bas smisao. Ne kazem da tada treba poceti sa nekakvim dijetama i cudima, ali vakcina protiv korone, zasto ne? Nastaviti bez mnogo bijelog secera? Zasto ne. Izmjeriti pritisak i pogledati malo krv? Zasto ne (ovo zbog boljeg planiranja…). Ja sa 80 okrecem list: pocinjem ponovo pusiti. Marlboro.