Stadioni kao laboratorija

Svi se sjecamo Bobanovog „leteceg koljena“ prema policajcu, zapravo tada jos uvijek milicioneru u maju 1990, na Maksimiru, na utakmici izmedju Dinama i Zvezde. Bobana je navodno isprovociralo sto je policija krenula da pomaze Delijama koji su bas tada vodili zestoke bitke sa BB bojsima. Ko je tu prvi poceo, nikada se nece saznati, da li je policija samo htjela da „uleti“ izmedju dva tabora- ne znam. Gledajuci demografiju, Srbija kao najbrojnija republika najvjerovatnije je dala i najveci broj milcionera, bas kao i pripadnika JNA – to je cista matematika. Druga je stvar sa komandnim kadrovima- tu se vodilo racuna o pravilnoj zastupljenosti svih naroda i narodnosti. Odavno su svi shvatili da Slovenac ima mnogo vecu (opet matematicku) sansu da bude general JNA, nego Srbin, ali problem svih ostalih je sto Srbin voli uniformu, a Slovecna je tesko u nju natjerati. Ako nije Jansa. I tako se ta matematika malo izvitoperila. Incident se dogodio u Zagrebu, na Maksimiru, pa iako su Delije hrabri momci, mislim da su domaci decki bili brojniji. Opet kazem, ne znam. Ali nije ni bitno. Bitne su dvije stvari. Prvo da je Maksimir tog maja 1990. bio kao mala laboratorija za nesto kasniju akciju mnogo sirih razmjera koje smo vidjeli u Vukovaru: hrvatski teritorij, srpske snage protiv domacih, pojacane sa JNA. I poce rat malte ne nakon Bobanovog koljena. A drugo, bijes i mrznja tada, kao da nije nestala…

Prosle su godine, doslo je (na primjer) Svjetsko prvenstvo u Moskvi i hrvatska reprezentacija pokazuje iskrenu privrzenost svojoj domovini posebno uz izvodjenje himne. Ruka na srcu (ili makar na onom mjestu gdje decki misle da je srce), suze u ocima, suze na tribinama. Suze radosnice. Ponos.

Opet ide vrijeme neumitno i evo na nas ovih dana na nekom od slavonskih stadiona. Pocinju najprije stidljivo, a onda sve hrabrije manifestacije slavljenja hrvatske nedavne istorije, one iz 1941. Te slovo U, te zastava sa sahovnicom gdje je prvo polje bijelo (srebrno), pa koracnice, pa pozdavi rukom (popularno mjerenje kukuruza), pa pjesme, pa parole.

Ne znam za vas ali meni je ovo vrlo zanimljivo. Niko mi nije stradao u nasem ratu, jes me razorena ekonomija iselila iz zemlje, ali za tu rasturenu ekonomiju nije kriv Boban Jes da me muci nostalgija, ali meni licno vise je zla nanio Putin, nego Tudjman ili Milosevic. I zato posmatram ove nase fenomene i desavanja gotovo sa objektivnoscu naucnika. Zanimljivo je da je hrvatsko raspolozenje od mrznje prema Jugoslaviji, preko patetike za Hrvatskom doslo opet na – mrznju. I sve to moze da se prati na par hrvatskih stadiona. Nogometni navijaci zaista jesu kao laboratorijski misevi: jednostavna bica, predvidiva i sa velikom potrebom za coporom. I ne samo hrvatski, naravno. Svi. Steta je sto sociolozi skolovaniji od mene ne prate malo vise navijace kako bi jos bolje definisali mustre i poslije ih bas kao u svakoj nauci prenijeli na drustvo kao cjelinu predvidjajuci sta moze da se desi u maticnim drustvima. Dakle sta se vidi na stadionima? Frustracija se ponovo vratila u hrvatsko drustvo. Zasto?

Mislim da se ljudi osjecaju prevarenim. Isuvise je velika cijena placena za ovaj poslednji rat. Hrvati su (kao i ostali, ali ovdje je rijec o hrvatskim stadionima) platili veliku cijenu. I bas kao sto to biva poslije velikih revolucija i ratova, prvo vrijeme nakon pobjede (?), slijedi period euforije: ljudi mogu ici bosi, goli, raditi bez naknade, ne jesti, samo da cuju himnu i da vide heroje kako placu uz zastavu. Dovoljno. Slicno je bilo u 1946. Radne akcije. Ko je pitao za platu? Ko je isao na bolovanje? Boze sacuvaj. Ucesnici su se takmicili ko ce vise prenijeti, iskipovati, asfaltirati. Bili su mrsavi kao… haj’ sad da ne cupam flaster sa rane. Bili su jako mrsavi. Ali nasmijani. Pjesma! Harmonika! Ali ako pobjednik koji ima u rukama instrumente vlasti ne ispuni obecanja (a obecanje je jednostavno: i ja hocu da imam posao, auto, stan, lijep namjestaj, garderobu, jeftin kredit i godisnji odmor u Spaniji), onda pocinje entuzijazam da opada. E sad nasi vlastodrsci treba samo da nadju nacin da kanalisu narastajucu bijes ljudi od njih, a ka nekom neprijatelju. Hrvati su 90-ih skoro pa napravili veliku gresku. Moglo im se dogoditi kao Englezima na pocetku 13. vijeka da isele sve do jednog Srbina (Englezi, Jevreje, naravno ne Srbe-do poslednjeg!). I Pupovca sa njima. Ali, srecom, na vrijeme su se zaustavili, pa je ostalo malo za ovu priliku: bijes se ima prema kome usmjeriti. Zamislite da nema „pupovca“? Pa kako bi se artikulisalo nezadovoljstvo? Na koga bi se izdirali, kome bi pokazivali simbole? Vidite kako se Englezi muce kroz istoriju bez prirodnog neprijatelja. Moraju da idu vani i prave probleme po svijetu. A, dobro, zasto smo bijesni?

Boze??!! Todoric ukrao i sad ce jos dobiti odstetu. Obican covjek gubi iz mjeseca u mjesec kupovnu snagu svog novca. Ulaskom u EU, Zadrani su ostali bez pedijatara, a Rijecani bez anesteziologa. A u zemljama EU nema ni hrvatskih vina, ni hrvatskog maslinovog ulja. Uskoro vise nece biti ni hrvatskih radnji prehrambene robe, ni hrvatske hrane u njima – sve ce biti tursko ili madjarsko. Nedostaje 400 000 radnika cime je glavna privredna grana, turuzam ugrozena. A onda novi ministar poploca terasu neke vucibatine brackim kamenom od para EU. Ubijedjen sam da kad bi uzeli slucajnim izborom 100 navijaca sa nekog stadiona i hipnotizirali ih ili legli na kauc psihoanaliticara, 80 bi ih u suzama rekao da vise nista ne razumiju. Jer treba shvatiti da vecina navijaca i ne pamti rat, ne zna ko je bio Sljivancanin, ali su nesto culi. Culi su nesto o necemu svijetlom sto im je trebalo donijeti srecu, kad ono, sreca je samo kod Todorica. Keruma. Uskok ne stize nista drugo od obilaska gradonacelnika koje je HDZ postavila na vlast u opcinama. Navijac bi se rasplakao, jer vidi da su mu roditelji nesrecni, zamisljeni, puse, piju. Zvijezde estrade se bogate pjevajuci o nostalgiji?! Zato treba udariti po „cajkama“. Ma tesko, ne moze biti teze: osjecaju da je nesto krenulo naopako, iz necega sto se slavi svakog kolovoza i listopada, a ne znaju sta je to. Jasno je da je najlakse poteci zastavu i prkositi nekome… Kome? Ne znaju ni oni, ali vide da to stvara komesanje u medijima dan poslije. Kosmar u glavi. Na koga sada da se neki novi Boban zaleti? Ma, kosmar.