Znak

Poznato je to i inace, ali posebno od kad je postalo jedan od prepoznatljivijih motiva u filmovima: covjek na putu da se razocara u Boga, moli ovoga, preklinje ga da mu posalje neki znak, bilo sta, nesto najmanje sto se moze zamisliti….

I vjerniku bi bilo dovoljno da vidi ili dozivi samo jedan jedini znak, da se odmah vrati na pravi put – put iskrenog, pravovjernika.

A mi?

Dobro, nije isti kontekst sa vjernikom i sa nama, ali znak je – znak. Znak je neka pojava koja svojim oblikom, specificnoscu, razlikama u odnosu na sve uobicajeno oko nas, pada u oci. Budi paznju. Nemoguce je ne primjetiti. A mi? Opet nista.

Koliko nam znakova treba da bi shvatiti da ova planeta ubrzano ide ka svom tuznom kraju?

Ratova je bilo. Ovi novi nam nista ne znace. Mislim, ne spadaju u ovu kategoriju. Isuvise su obicni, svakodnevni. Ali, nestaju pcele. Nestaju sardele. Led na polovima se topi sve brze i brze. Bolsonaro je indirektno, kroz koronu ubio hiljade Brazilijanaca i – nista. Penava je izasao kao pobjednik kontroverzi sa poslednjeg okupljanja u Vukovaru. Morski psi sve vise napadaju kupace. U Argentini pobjedjuje tip koji- kazu spava sa sestrom i slusa savjete svog mrtvog psa (o sadrzaju njegove politike, nemam kad….). Putin nagazio Evropu i drzi je pod cipelom kao upusak. Tramp se sprda sa americkim pravosudjem i jaca kao kandidat za predsjednika. Bajden vise ne moze da ide. Djeca u Gazi umiru kao da su u pitanju insekti. Svaki mjesec u uvoj godini lako ponese oznaku najtoplijeg od kad je mjerenja… U Americi se jednom sedmicno neki idiot pojavi sa oruzjem i ubija.

Mislim, koliko nam znakova jos treba da bi shvatili?

Ma shvatili smo mi ali od toga nam nista lijepo ne moze bit’, pa ih potiskujemo. Pravimo se da ne primjecujemo. Usput se tjesimo i da sada zivimo u globalnom selu pa su nam informacije dostupnije. Sad vec odmah ujutro, cim otvorimo lap-top ili mobilni, odmah vidimo koliko je djece ubijeno, kao i to da se Kostner sa mukom razvodi uz velike ekonomske gubitke. I opet je stradao jedan kupac u Sidneju, a pit-bul je raskomadao neku englesku musku potkoljenicu. Ja se sjecam kao da je juce bilo, pocinjao sam dan bez ovih saznanja. Ili sam isao u skolu ili sam vodio dijete u vrtic, ali glavna informacija je bila ili opalo lisce ili sluzavi trag puza po asfaltu. Prosao bi neki Fijat 1300. Ali tjesimo se mi. Kao bilo je i tada pucanja po americkim skolama, predsjednika koji mlate kese sa domacom valutom i vrucine u Mostaru. Jedino je bilo vrucine u Mostaru; sve ostalo nam neko salje jasne znakove da svijet ide u pogresnom pravcu. Pa sta da radimo? U ovom svakodnevnom, enormnom negiranju i potiskivanju ovih poruka, uradimo tu i tamo jednu malu, ali pametnu stvar: preskocimo nekad jednu distancu autom i odvezmo se biciklom. Odvojim plastiku od papira i sortirajmo ih pravilno. I koliko god je ono potiskivanje jedna ogromna zabluda, jednako je velika zabluda i da nase sortiranje plastike moze da poboljsa stanje Golfske struje, ali ove dvije zablude su ipak na neki nacin sa razlicitim predznacima pa se malo potiru… Mi bez zabluda ne mozemo. Zato cvjeta industrija filmova, industrija alkohola. Bez zabluda vjerovatno ne bi vidjeli sledeceg dana ili mjeseca: ne bi prezivjeli. I dok nas ne mlatne po glavi neka grana otkinuta sa drveta u toku neke nove oluje sledeceg ljeta, necemo se obazirati na ove svakodnevne znakove koji, eto, jos uvijek „padaju“ pored nas, a ne jos direktno u glavu. Pa, dobro: samo da bude brzo i da ne boli.