Sve je ovo nekako izmjesano. Da probam malo da ove medjusobno udaljene rijeci strukturiram i povezem u cjelinu.
Budzet znaci, radio ne radio, svira ti radio. E sad ta svirka moze biti i glasna i od najnovijih hitova Tejlor Svift, a moze biti tiha, sastavljena od jeftinih pjesama iz 80-ih godina (pretpostavljam da je za jednu radio stanicu jeftinije kupiti prava emitovanja pjesama, ili pjesme Glorije Gejnor, nego najnovijih hitova Tejlor Svift). Hocu reci, ako radite u oblasti koja se finansira iz budzeta, kao zdravstvo, onda vam je plata zagarantovana, radili ili ne radili, a od toga o kojoj se zemlji radi, zavisi hoce li to biti jaca ili slabija plata. Ipak, princip je isti, a rezultat zajednicki: odbi sto vise posla od sebe, jer ti je svejedno plata ista.
E sad odbiti posao nije lako: ljudi se sluze raznim osjecanjima, signalima, trikovima. I sad dolazimo do kultura…
Ja sam, sjecam se pravio korake novog pocetka u sasvim drugacijoj kulturi od nase. Ma, ako hocu biti do kraja posten, nisu ni hercegovacka i srbijanska kultura bile bas identicne iako se svi krstimo sa desne strane. Bilo je i tu sitnih signala („mi i vi“) koje sam onako do-bro osjetio prvi put kad sam se iskrcao u Skandinaviji. I tu nema neke velike kvalitativne razlike: razlike su samo kvantitativne. Sto veca razlika u kulturama, to jaci mi-vi signali. I beogradski Srbi vide razlike u struci u razlici izmedju Beogradjanina i Hercegovca. Dovoljno je da se za neki argument borite malo drugacije od „njih“, „oni“ ce vas optuziti da „vi“ to radite drugacije, gubeci usput potpuno sadrzaj zbog kojeg je polemika nastala. Ide se odmah na kulturu. I naravno moze se razumjeti kako je tek Hercegovcu u Skandinaviji. Hercegovcu koji je prebacio 40-u. Ali opet moram da podsjetim: radi se o budzetnim organizacijama, gdje je prvi prioritet, odbiti posao. Uporedite sa Milanom, fudbalskim klubom u koji je dosao Zlatan. Siguran sam da ni tamo nije islo sve kao po loju, posebno ne u svlacionicama, ali ipak, svi imaju zajednicki cilj: dobar pojedinac, povecava sanse da iduce godine dobijemo od sponzora BMW i7 7.0, a ako odemo u nizu ligu, dobar nam je i Hundaji. Ovog rezona, nazalost nema „na budzetu“.
I ja se sjecam- uvijek sam bio „svoj“, imao svoj stil, insistirao na preciznosti ogoljenoj od forme. Kad sam poceo u toj sjevernjackoj kulturi, tjerajuci svoj stil, a postpisujuci se sa „cudnim“ prezimenom, domaci su to iskoristili kao jedan od sjajnih instrumenata da zadovolje glavni princip budzetne ustanove (ne radi sto ne moras) i uslijedio je talas opstruiranja svih mojih produkata. „Mi to radimo ovako…“. Ali kada je proslo 15-20 godina u istoj sredini odjednom je doslo neocekivano priznanje: moji proizvodi su postali najcjenjeniji na trzistu. U susretima sam dobijao izjave divljenja kako su bas takvi produkti najbolji.
E, ali odoh dalje.
I sad tjeran visokim kamatama, inflacijom i malom penzijom, (= Putin) hvatam se bilo kakvog posla u bilo kojoj drzavi. I opet sve ispocetka! Ponovo cudno prezime, medju ljudima koji godinama zive zajedno i odmaraju se u sistemu uhodanih procedura. Uhodane procedure. Da to je taj poslednji dio ove teme: procedure. U budzetnim organizacija, svi hoce da rade sto je manje moguce, a i to sto rade hoce da bude bez angazovanja mozga. Kako? Lako! Napises procedure. I onda kad neko novi dodje, nastane nepotrebno talasanje: svi koji su se naucili odmarati u automatizmu procedura, pocinju da se osjecaju nekomotno kad neko kaze hocu 7 jer su 2 i 5 sedam, bez obzira sto i oni hoce 7, ali kao zbir 4 i 3. Mi to radimo ovako… Nekomotno. nova kljucna rijec. U budzetnim ustanovama uvijek neko ima glavnu rijec. Sad opet – kulture. Na zapadu, oni kojih je najvise; na istoku, oni koji su postavljeni od vlasti. I posto ja -sta cu- djelujem na zapadu, moja kultura djeluje preko vecine. Manjina da bi zadrzala mir, insistira da i vecina ima mir. A kad dodje neko novi sa neobicnim pristupom broju „7“, vecina pocinje da se trese. To talasanje osjete i manjina i odjednom cijeli sistem se trese, a taj novi koji je na povrsini, ili ce se zestoko ljuljati ili ce ga rezonancija izabaciti na suvo. Probajte da u manjoj posudi zanjisete tecnost, pa cete osjetiti kako vam kap te tecnosti skoci u oko. E, na vrhu te kapi sam ja.
Ali ja nemam vremena da u najnvijoj sredini ostanem novih 15 godina i da docekam da se moji produkti pocinju cijeniti. Ostaje mi ili da probam da budem Srbin iz Srema* ako vec mora Srbin ili da se vratim kuci.
*nekako je uvrijezeno misljenje da su Sremci tolerantni, mirni, fleksibilni…
Jugonostalgija 