U Staroj, mostarskoj Gimnaziji, jednoj od 3-4 (?) jugoslavenske gimnazije koje su morale da se pisu sa velikim slovom „g“, srpskohrvatski – popularno eSha – predavali su Jelena Kovac, Borivoje Borozan i drugi…. Mostar je imao dvije gimnazije, novu i staru, pa je ovoj drugoj pripadalo i veliko slovo „s“ cime se onda jos vise odvojila i od onih pomenutih 3-4 sa prostora bivse drzave. E sad koje su to „3-4“, vjerovatno bi se dobilo mnogo razlicitih odgovora…? Ja znam za na primjer 5. Beogradsku, Kragujevacku…, ali nije ni bitno (ubijedjen sam da bi neka gimnazija uspjela – za kratko – da stekne dobar ugled, ako bi se dogodilo da u kracem vremenu ima u zbornici nekoliko strogih profesora). Ali, za mene postoji samo jedna: Stara.
ESHa je bila popularna skracenica za maternji jezik. Od srpskohrvatski. Koji nam je prvi cas? ESHa. Uh… Trebalo je procitati Tihi Don (boze mi ti pomozi?!)
Ali kako se iz naslova da lako zakljuciti, nije rijec o jeziku vec o – klatnu. Na casovima fizike, culi smo od Mense da je klatno predmet koji visi i krece se lijevo desno pokretan tezinom na slobodnom kraju. Tako nekako. Ali, ovdje nije vazno to sto visi, ima mnogo toga sto visi – nego to sto se krece iz jedne krajnje tacke u drugu. U skladu sa temom od tocke do tacke.
Znaci srpskohrvatsko klatno. Klatno, osim sto je dio fizike, ima i simbolicno znacenje za sve pojave koje se u predvidivim, jednakim intervalima, ponavljaju. I tako stigosmo do srpskohrvatskih odnosa koji se -kako nam to klatno sugerise, ponavljaju s tim sto imamo situacije kada su odnosi u jednoj tacki, kao i one iz suprotne tocke. Inspiraciju za ovu temu sam dobio u medijima. U medijima sa nasih prostora (na eSHa jezicima), posebno u medijima koje ja citam, pojavljuju se ovih dana (kraj oktobra, sad ce novembar) tekstovi koji podsjecaju na kraj Drugog svjetskog rata i osnivanje poslednje Jugoslavije. Glavno pitanje koje autori promicu jeste zasto se ovi datumi guraju u zaborav i da li ih se treba stidjeti? Da vidimo…
Klatno S-H odnosa islo je lijevo desno, ili bolje receno od zapada ka istoku. Bilo je perioda u hrvatskom drustvu kada bi ideje Ljudevita Gaja dominirale i tada bi vecina Hrvata pruzala ruku ujedinjenja prema Srbima. A bilo je i perioda kada bi ideje Ljudevita Gaja bile potiskivane i pretrpavane nekim drugim, vise hrvatskim idejama. Srbi su uvijek bili ‘za’ sto je uslovljeno njihovom istorijom (ne kao sto oni misle da su uvijek bili domacinski, velikodusni…): od sredine 15. vijeka, pod najezdom Turaka, bjezali su na zapad i tako su bili vise rasuti po zajednickom regionu i zivjeli su u svim domenima. Hrvati su bili homogeniji. Nego, prvo, siguran sam da bi ova dva naroda kad ih je bog vec postavio na ogranicenom prostoru i time ucinio slicnim, imali brojne, da ne kazem, bezbrojne prednosti od neke forme zajednickog zivota. Kao Svajcarska ili SAD- konfederacija? Ne znam, ali polazim od logike, jer zapravo i nema nekog pravog razloga zasto ne bi. E, ali sta se dogadja? Opet bas kao kaltno, cisto i predvidivo. Svaki put kada u hrvatskom korpusu nadjaca logicna ideja udruzivanja, pojave se Srbi koji su ili na vlasti ili blizu vlasti, da tu ideju uniste i potkopaju, serijom idiotskih poteza. Prosto je nevjerovatno kojom dosljednoscu oni to rade. Da sam sklon zavjerama, pomislio bih da je planirano. Nije. Srbi, opet kroz svoju istoriju uspjeli su da mutiraju neke gene (dejstvo epigenetike, znaci sve ono sto je van DNA lanca i dolazi iz vana, ali poslije udje u lanac) sto se fenotipski manifestuje idejama velicine. Sto bi nasi narodi rekli, dzaba, jace je od njih (i vjerujte mi, na ovim stranicama ima ‘bezbroj’ tekstova koji objasnjavaju nasu nemoc ili nemoc nase volje pred silom genetike): oni moraju da u svakoj grupi gdje ih ima razlicitih, da zatraze za sebe dominaciju. I kraj: ode klatno nazad na zapad.
U poslednjem periodu nase zajednicke istorije (zadnjih 50 godina) klatno se opasno pomjerilo ka „zapadu“ (opet su Srbi uradili grubi dio posla) i sjajnom zajednickom akcijom, Srbi i Hrvati rasturise Jugoslaviju. Ali logika je neumitna. Svi koji su u tom procesu bili pasivni i iskljucivo zrtve, osjetili su grc i bijes (v. tekst o Dusanu Kecmanovicu) zbog ove stete. Samo onaj agresivniji dio drustava koji su brzo osjetili sansu i poceli se bogatiti (od vulgarnih malih svercera benzina do tipova kao sto je neki tamo Opacak koji – moze mu bit’ – dobija silne ugovore sa drzavom, radio ne radio, boga ti se i drzi ruku na srcu). Zapravo ima citava armija ljudi koji su od jeseni 1990. osjetili da krecu turbulentna vremena i da ih treba na sve nacine odrzavati, jer ce pare same padati s neba. Uh! Prodje 30 godina od rata. Prasina je polako pocela da se slijeze. Ima ipak medija koji dnevno pisu o kriminalu koji je direktno ili indirektno povezan sa poslednjim ratom i ljudi pocinju da vide sta je sta. E, ali vlasti sa svih strana i same duboko ugradjene u ovaj kriminal (niko vise ne misli da je Opacak sve sam organizirao?), imaju jako debele i pragmaticne razloge da „ubijaju“ svako podsjecanje na „ono prije“. Moguce je da je neki od tih „aktivista“ manje upleten u kriminal, ali je tim vise izlozen losoj savjesti zbog ucesca u destrukciji zemlje i kako ga vlastita psihologija stiti od suicida ili makar psihoze mehanizmima potiskivanja, on nastavlja da aktivno gradi temelj ovoga novoga cime se udaljava od onoga staroga. Uzmimo samo reviziju i renesansu cetnistva na Zvezdari (Beograd) ili saborsku borbu za zakon o hrvatskom jeziku. Sve su to samo manji ili veci kameni koje ovi aktivisti trceci donose da bi ih ugradili u slabasne temelje novih konstrukcija, jer slijeganjem terena, padom prasine, stvari sve vidljivije izlaze na vidjelo i onda postoji objektivan rizik od postavljanja pitanja svih pitanja: zasto smo pomogli ludim Srbima da uniste ono sto je bilo dobro? A Istra, Cres, Losinj, Rijeka i Zadar, a? Sve bi to bilo danas u Italiji. Rijeku pominju sada samo kroz otvaranje kruznog toka u Skurinjama?! Doduse, istina se opet malo poigrala sa njima: ko kod udje u pomenuti kruzni tok, ne zna da izadje iz njega (ok, ok, popravljamo ga…)??!!
Jugonostalgija 