Bilo je to davne 1980. Takozvane vjezbe, a zapravo prakticne radnje unutar jednog teoretskog predmeta na studiju medicine. Prakticne radnje sa kojima smo mi djaci sa Balkana bili toliko hendikepirani u odnosu na kolege sa Zapada, da je to kasnije cesto stvaralo nervozu ili cak i frustraciju u svakodnevnom radu, pogotovo ako bi se zatekli na Zapadu. I samo da zavrsim ovu digresiju, pa da idemo na temu – ali kad bi doktori sjedili komotno zavaljeni u stolice i ispijali kafu, e tu se sa nama niko nije mogao takmiciti: teorija je bila i ostala nasa jaka strana. Kratko: kolege sa zapada ne da ne znaju ko je Moskovic, nego ne znaju ni sta je to eponim; a mi ako sestra ne uspije pronaci venu, trazimo vrata da izadjemo napolje.
I tako sam ja bio na vjezbama iz psihijatrije. Vjezbe je vodio, ne bilo koji asistent, vec licno uvazeni profesor Dusan Kecmanovic. Samo da pomenem, ocito su oni pred rat bili jaka i mocna porodica, (svi koji su imali generala u porodici, fino im je bilo) jer mi smo na studiju medicine kao predavaca vidjeli i njegovoga brata, Nenada, koji je sjecam se nesto palamudio o relaciji, novac, vrijeme. Ali, Dusan,
Mene je zapala mlada djevojka sa shizofrenijom i ja se ubih od pokusaja da spojim njene dvije rascijepljene licnosti. Kecmanovic me upitao za neki lijek, a ja bubnuh mozda 10 puta vecu dozu. On me samo mirno pogledao i upita: „A zasto hocete kolega da je ubijete?“. Eto, vidite, niti ja znam danas nesto vise o shizofreniji nego sto sam znao u jesen 1980, niti znam ni lijek ni dozu, ali sam zapamtio ovo o potrebi za paznjom kod doziranja. A zapamtio sam i jos jednu njegovu opasku: ako se psihijatrijskom bolesniku pokusa pomoci tapsanjem po ramenu uz „Trgni se, nisi ti bolestan“, on nas je naucio da je to najkraci put da se takav bolesnik posalje u samoubistvo. I ovaj mehanizam ne vazi samo za psihijatriju! Svaka kriza u zivotu postaje jos dublja ako „terapeut“ nastupi sa pozicije zdravog i osiguranog savjetnika, savjetnika koji zivi bezbjedan zivot. I tako uz samo par njegovih opaski, ja sam naucio ne samo psihijatriju vec i skoro cijelu medicinu mnogo bolje nego sto je to opisano u brojnim knjigama (ne kazem u svim, ali u brojnim).
Zasto pominjem Kecmanovica? Pa zato sto smo imali slicnu sudbinu, ali ni to nije bitno : mnogo nas je imalo slicnu sudbinu u poslednjem ratu- ne nego zato sto smo iz te sudbine izvukli vrlo slicne zakljucke. E, to mi nije mrsko!
On je Srbin, stacioniran bio u Sarajevu, duboko usadjen u sarajevsko drustvo i kulturu. A onda rat. Njegova zelja da ostane, ali i vrlo ubjedjive prijetnje, rezultiralo je emigracijom. E sad ne moram do detalja citirati njegove stavove, dovoljno je podsjetiti ovdasnje citaoce na moje stavove i onda imate i njegove. Tri su ipak glavne dimenzije: razocaranost neuspjehom da se prijateljstva u miru odrze i u ratu, nacin razumjevanja uzroka i posljedica rata i gubitak identiteta. Ovo poslednje cak i on kao psihijatar, proba da kompenzuje jednim samotjesenjem, sto – mislim da je dio subjektivnog odnosa prema problemu. On kaze da ne pripada vise nikome, „sto znaci da pripada svima“. Ja, malo sutra, sto bi rekao nas zajednicki zlotvor, S. Milosevic. Pripadati nekome je krupna stvar, tako da pripadati svima je nula. Ne mozes pripadati i Svajcarcima i Kinezima. Ja sam recimo godinu dana bio bijesan na L. Koena koji iz Kanade pjeva o jurisu na Berlin ili valceru u Becu: sta on Kanadjanin zna o Berlinu i Becu??? Ali, ok, oprostio sam mu- ipak je on Jevrejin, a oni su kao vezivno tkivo centralne Evrope: mi smo tu, ali i oni. Ipak, da neko moze pripadati svima, to je samo samosvjesna zabluda.
Da bi ostao pri pameti, a valjda i da bi imao nesto para, otovrio je privatnu praksu u Australiji i naravno, najvise je nasih ljudi koji su u cekaonici. Dozvolite da uradim nesto sto nemam obicaj u ovom blogu, da citiram drugog. Ali posto sam se kroz cijeli tekst nekako drznuo da nas uporedim, opet nisam daleko otisao od svoje tradicije: Dusan Kecmanovic kaze: „Ali boluju, i to u znatnom broju, i od nesnalaženja u kulturno potpuno novoj sredini. Boluju i od nostalgije, od osjećanja prevarenosti, od osjećanja uzaludnosti žrtava koje su oni i njihovi najbliži podnijeli u ne tako davnom ratu. Boluju od toga što su svoju zemlju izgubili, a novu nisu stekli. Boluju od uspomena i snova koji im ne daju da vide svoju budućnost, sebe u budućnosti. Boluju od toga što im se čini da je sve moglo da bude drugačije, a ispalo je ovakvo – nikakvo“.
Lako noc svim Jugoslavenima u inostranstvu. I srecno!
Jugonostalgija 