Ovaj naslov stoji u pripremi vec nekoliko dana, a moja inspiracija, ok, ako ne cijeli zivot, onda sigurno zadnjih 5-6 godina. Temu dozivljavam toliko organski, tjelesno, da pocinjem da se znojim na samu pomisao. A tek kad me se konfrontira sa ovom grupom (grupetinom)…. Ne znam sta da vam kazem- u poslednje vrijeme hvatam sebe kako se na prvi signal – evo ga(je) opet- pocinjem da se smijem. Zaista, pocinjem da se smijem tako da sagovornik mora da saceka pola minuta da se vratim u tu uzasno neprijatnu i nekomotnu situaciju – razgovora sa glupanom/glupacom.
Tema, tj. naslov me cekaju neko vrijeme jer skupljam intelektualnu snagu da izrazim rijecima ono sto osjecam kad bude opet- znate vec, evo ga (je). Opet. A zaista bih volio da makar malo dozivite taj osjecaj koji me zahvati kad ih (njega ili nju) sretnem. A sta da vam tek kazem kad je suprotno! Boze koje lirsko raspolozenje. Kao kada vam se … znate kad imate potrebu za nuzdom, a recimo sjedite u autobusu, avionu koji rula do zgrade, u drustvu koje vam se ne napusta – i onda dobijete sansu da se pomokrite. E tako! Ili kad izadjete od zubara: zavrsen rad i platili ste. Idete ka parkingu. Ili kada skinete cipele koje su otvorile ranu iznad ahilove tetive. E tako otprilike dozivljavam susret sa nekim ko nije glup. Odmah da kazem, dovoljno sam star i nastran da mi nije nesto bas do velikih razgovora ni sa pametnim, a tek boze sacuvaj ne sa glupim. Ne, nazalost, skoro uvijek se radi o mojoj potrebi da dobijem nesto: odgovor, uslugu, savjet, putokaz, bilo sta sto bi trebalo za upitanog biti lako. Nisam jos nikoga nista pitao ni o kvantnoj fizici, ni o zakrivljenosti vremena, ali nekoga ko radi na telefonu laboratorije da mi kaze da li rade neku metodu…. nekoga na ekspediciji da mi kaze gdje se odrzava sastanak (koji se tu odrzava vec godinama),… nekoga u radnji da li imaju tiplove za jednoslojni gips. I kad osoba kaze, a vec se okrece, znaci drugi dio njenog odgovora je sa okrenutim ledjima „idem da pitam“, ja dozivim jednu neobicnu situaciju, kombinaciju bijesa i zadovoljstva, jer evo opet sam na tragu moje omiljene teme. Kao terapeut tako imam cesto priliku da nesto saopstim korisniku i onda tu vidite kako se ljudi brzo podijele u te dvije nejednake grupe: jedna, veca iz koje vas gledaju kao telad, pa daju glup komentar, pa na moju korekciju slijedi neka jos gluplja odbrana, pa sve dublje i dublje…. A ja moram, sta cu, placen sam da budem profesionalac. Evo danas! U sred Norveske, ja govorim svedski. Ispred mene sjedi – crnac. Vjerovatno Somalija. Ali, ok, obucen tako da daje utisak da radi, da nije samo jedan od onih (tipicnih) koji sjede kod kuce i loze se na antensku TV i to na maternjem jeziku. Ja ovome objasnjavam, polako, razlozno, sa naglasavanjem i vidim on klima glavom, vidim pogled pun razumjevanja. Ja ga malo testiram i shvatim, covjece on je sve razumio. Boze koja sreca. Moja. Te mu onda dam jos nekih 10-ak minuta, ponovim, objasnim i najvaznije – utjesim, ohrabrim. A sta reci kad vidite da dok vi govorite, vas sagovonik trza glavom kao da mi smrdi iz usta, kao da je odjednom probilo sunce i zraka ga pogodila u oko? Trza glavom i okrece se pratiocu molecivim pogledom „upomoc, sta je ovo, necu doktora Kineza“. Ali opet, za ovu podgrupu nekako i mogu da se nategnem- placen sam. Ali oni prvi od kojih ocekujem da i ja nesto jednom dobijem, makar jednom… e od tih mi se kosa dize na glavi, skuplja u zelucu i radja bijes. Nego prateci pomno svoj razvoj, bojim se da cu za par godina kada shvatim da je sagovornik glup, vec na prvi signal poceti histericno da se smijem, pa sta bude. Mislim, ne moze biti nista dobro, ali opet kazem, prateci svoj razvoj kao socijalnog bica, nekako sam sve vise i vise ubijedjen, da ce mi biti potpuno svejedno. Sad me ovo malo plasi, ali nema problema. Ovo je tek za par godina.
Jugonostalgija 