Ima li vec neki tekst sa istim naslovom? Vjerujte, ne znam. Moze biti, ali ne mora da znaci neki hendikep! Kod mene je puno manje naslova nego sadrzaja….
Dakle, ako vam moze biti da izaberete gdje cete zivjeti, izaberite ili Oslo, Stokholm, Beograd, Pariz ili neko piktoresno selo na obodu velike metropole, a po svaku cijenu izbjegnite sva naselja i gradove izmedju. Jer to su provincije.
Provincije su uzasne. Posebno ove na Zapadu. Ljudi koji rade, vrate se kuci ni zivi ni mrtvi oko 5 popodne, a ako vas nesto natjera da bas u tom satu izmedju 5 i 6 popodne morate u gradic, sve ce vam biti jasno. Ulice zjape prazne, rijetki automobili brzo prodju pustim ulicama zureci da svoje putnike odvedu u sigurnost kuce ili stana, a trotoarima se krecu samo neke spodobe koje niti su jutros imale gdje da odu, niti ce sutra. To su u evropskim gradovima obicno ljudi za koje se lako vidi da nisu tu rodjeni, oni idu obuceni u crno, imaju kapuljace krecu se u grupama od 3 do 5, sutiraju sve sto je na asfaltu i glasno se dovikuju i glasno se smiju. Onda vidite neku stariju zenu koja sitnim, uzurbanim korakom proba da prodje tuda: pogled joj je ukocen u kvadrantu desno ili lijevo od peta, jer ne moze bas otvoreno da se okrene i da ih gleda – ovako proba da predvidi da li ce se neki od njih primaci, preblizu. Mozda noz….? Dok ides trotoarom, u sta da gledas? Radnje se smjenjuju jedna za drugom: frizer, opticar, salon za tetoviranje, salon za manikir i pedikir, pa opet isto ovo samo u drugom redosljedu. To je zemlja domacin smislila kao instrument integracije: neka turpijaju nokte jedni drugima. Na svakih 10 minuta, protutnji moped koji domaci decko vozi na zadnjem tocku: i njemu je tesko kod kuce da prezivi, pa posto to stvara frikcije u domu, kupio mu je tajo moped. „‘Ajde malo napolje“.
Metropola? E, to je drugo. Bogati trgovacki lanci koji su odavno ubili konkurenciju malih, porodicnih manufaktura, razmecu se svojim parama: staklo, svjetla, vrhunska estetika i dizajn od skupih i talentovanih eksperata za uredjenje izloga. Muzika se cuje iznutra, prijatan miris. Ovo su podsticaji na nasa cula koja na one gore momke sa kapuljacama djeluju kao u Egzorcisti krst na necasnog: oni bjeze od ovog sjaja. Idu u predgradje, jer je tamo mirno, avetinjski prazno i mozda ima neka kutija na trotoaru, zgodna da se sutira? Ali da se razumijemo, ako cete zivjeti u metropoli, nastojte da to bude negdje gdje ne treba javni prevoz….
Metropola, pa predgradje, pa – seoska idila. Tri su koncentricna kruga oko centra metropole. E u tom zadnjem treba zivjeti. Opet je tu kuca ili stan, vas zasticeni prostor koji ste uredili po svom, a napolju – priroda. Suma, voda, uredjena staza, bicikla voze domaci, niko ne gleda u stranu i unazad, niko se ne boji. Nema trotoara, nema prodavnica, ali ima put, asfalt, parking, klupa, prazna kanta za smece i pogled: zalazak sunca, ptice nad vodom, suma u bezbroj jesenjih boja. Vazduh. Kupite hleb i mlijeko i pravac kuci da vidimo gdje je izbio novi rat koji ce usmjeriti nove hiljade mladica ka provincijama. A ako nam trebaju cipele, munjevito ka centru metropole u laznu sigurnost od luksuza i obilja. Laznu? Da laznu, ali to je dovoljno. Ko ne vjeruje neka pogleda sve naucne studije koje uklucuju placebo….
Jugonostalgija 