Boze, sto su nas lagali kroz ovo (ono) nase skolovanje??! Izmedju ostalog, bila je i jedna simpaticna pricica o nekom Sizifu, koja je trebala da posluzi kao podloga (‘bekgraund’) za jednu vrlo mocnu uzrecicu („Sizifov posao“). Mislim, kad uzrecica dobije tako ambicioznu ulogu i mjesto u nasem dnevnom govoru, uzrecica koju razumije cak i danasnja „z“ generacija (to je ova generacija ekstremnih individualista koji imaju pravo da vec od vrtica biraju sta ce uciti/znati, a sta nece), onda bi valjda i ‘prica’ iz pozadine, morala biti makar – tacna.
Elem, originalna prica o Sizifu, kaze da je on bio neki muceni Grk kojeg su bogovi kaznili tako sto su ga tjerali da gura neku loptu/kamen oblika kugle, uzbrdo, a onda kad bi dosao do vrha, lopta bi otisla nazad… I onda on, sta ce, ponovo… I tako valjda godinama? Cijeli zivot? A zapravo! Nas vrli Sizif, lopte nije ni vidio! Ne, on je dobio od bogova kucu. Kucu je on morao da pazi, cuva, njeguje. A kad je shvatio kakav je to posao, bilo je jasno i njemu i njegovima (samo ne piscu price o Sizifu), da on mucenik, do lopte nikada nece ni doci. E da mu je jadu, malo da se poigra loptom. Jok, ne moze. Kuca je na prvom mjestu. E, zato je pravilna intepretacija mita o Sizifu da je on dobio kucu koju mora odrzavati…
I ja sam dobio od skandinavskih bogova (posredstvom plate), kucu. Tako sam upoznao Sizifa. Zblizio se sa cov’ekom. Razumijem ga. Nekada davno, postojala je podjela na kuce u hladnim geografskim sirinama i kuce u toplim. Eee, nema to vise: nafta, CO2 u vazduhu, Kinezi, Indija, Amerikanci i Poljaci, pobrinuli su se da se ova granica izbrise. Ljetna kuca je morala da kosi travu i „bije“ se sa insektima, a zimska da sklanja snijeg (i mijenja vodovodne cijevi, ako zaborave da iskljuce vodu, pa sve pukne, prsne). Sada su te granice postale, maglovite, nejasne, pa i mi (vlasnici ljetnih kuca) i oni (zimski) imamo slicne izazove. Ali, da se ja drzim nas, ljetnih… Bolje se razumijemo.
Trava, korov, paukovi, skakavci, zohari, mravi i – ako ima „zivog“ u blizini- njihova velicanstva- obadi. Kad imas kucu i kad dobijes ulogu Sizifa, shvatis brzo da mi, slozena bica, moramo da priznamo poraz i da se sklonimo pred najezdom tzv. jednostavnih, primitivnih organizama. Korov. Imate jednu leju gdje je prvo zemlja, pa plasticni pokrov, pa pijesak. Bijeli pijesak, da izgleda lijepo. E, ali korov moze da se hrani tako sto ispreplete svoje guste korijenske niti za – plastiku?! I sta radi tamo? Vadi valjda nekako azot iz slozenih PVC molekula? Ne znam, ali – uziva. Iscupati ga ne mozes, a sjeci ga – ne pomaze. Hemija? Vidjecemo iduce godine. O cemu se ovdje radi? Mi (cuj, „mi“, ja??) slozeni, napredni organizmi, mi nemamo sanse u evolutivnom ratu sa jednostavnim, primitivnim. Mi trebamo oplodnju, hranu i – zabavu. Primitivni? Jok: samo oplodnju i hranu. Na zabavi su nas isjekli. Zabava, ok, to je sirok pojam. Mi trebamo sredinu, cistocu, vazduh bez cestica, slobodno vrijeme, umjetnost, tehnologiju, struju, mobilni… Korov? Pauk? Nista od toga. Samo azot. Ali obad me tek inspirise i fascinira. To je jedan insekt koji leti, duguljast, 8 mm, tvrd. On vas napadne kad ste oznojani. Vi njegovo spustanje osjetite (on to ne krije kao komarac). Odmah iza spustanja pocinje bol koji vas tjera da momentalno zaboravite sve sto radite i da pocnete da se trzate kao krava. Neko kaze- gicate se. Ono sto fascinira jeste da obadu nista ne smeta ako bude otkriven. Ako (vi) imate srece da vam je ispred, na dohvat ruke, on ce mirno da vas sise dok se vi spremate da ga udarite. Na ledjima ste u mnogo tezoj situaciji! Sta ga karakterise? Ima samodestruktivne ideje. Svejedno mu je hocete li ubiti ili ne: on vas sise, dok ne umre. Njegova jedina „karta“ je sto se vi ne usudjujete da vlastito tijelo odalamite pljuskom koja bi mogla ubiti obada. Pa vi, onako, ni tamo, ni ovamo- pljas. A on nista. Respekt.
Jugonostalgija 