Znate li gdje kuca „puca“? Na vratima.
Kuca, pucanje, vrata.
Nova kuca mora da pokaze pukotine. Ne znam ni zasto je krece prije predaje u upotrebu, ako se zna da ce u narednih godinu, dvije pucati po svim savovima? Puca, slijeze se. Teska je, a teren ispod se povlaci i onda zidovi pucaju. Nije to nista ni strasno ni opasno. Nije ni zemljotres, ni podzemne vode, a ni korjen neke sekvoje koja podize temelje. I onda kada teren i kuca nadju ravotezu, sve se smiri. E tog dana je treba prekreciti. Ima nekih perfekcionista koji kazu da se tada duz pukotine mora jos malo zasijeci („skalperom“??!), pa onda pukotinu popuniti silikonom, pa tek onda, okreciti. Usput, kazu, skalpel je hirurski instrument, a skalpera ima svugde, po kucama, radionicama. Razlika? prvi ne rdja?!!
E, sad kad ste sve ovo fino razumjeli i prihvatili, zaboravite. Jer ovdje se ne radi o pucanju maltera, vec o pucanju kuce kao ideje.
Nova kuca, sve novo i mirise, sve – zacudo! – funkcionise i nemate nista sto mora jos malo da se popravi. Pocinjete zivot u kuci. Puni iscekivanja…
Ali, gdje ideja kuce puca? Na vratima.
Kuce su velike, promaja (propuh) svuda, a onda jos i ove ekstremne vremenske neprilike. Vjetrovi duvaju, promaja, vrata otvorena i pocinje… Slam! Bang! Udaraju vrata, zidovi se tresu. Neprijatno. Kao kad staviti sladoled u usta: dugo ste ga cekali, mastali o njemu, poslednjih dana i skupo platili, a onda – zubi trnu. Nevjerovatno kako se obicni, prosti, svakodnevni fenomeni mijenjaju u zavisnosti od pitanja vlasnistva. Kad ste ispod suncobrana, jedva cekate da malo dune: uuu, sto prija. E, ali ako je suncobran vas, skupo placen, sa strahom i anksioznoscu prolazite kroz svaki nalet vjetra: hoce li ga okrenuti naopako, slomiti ona rebra i hepege? Isto je i sa malo promaje kad je napolju 42. E, ali ako vasa vrata zveknu pa se staklo zatrese, nije vam vise do rashladjenja.
Zatvori vrata. Ova jednostvana naredba postaje slogan koji obiljezava svaki dan, svaki sad boravka u novoj kuci. Jednostavma? Izgleda da je to sve samo ne – jednostavno.
Zasto je tako tesko zatvoriti vrata? Pazite, sada ne govorim o volji da se zatvore, o koncentrisanosti da se pravovremeno zatvore. Ne, govorim o tehnici zatvaranja vrata. Nevjerovatno je koliko ljudi ima ovaj problem! To je negdje u ravni frekfencije nepismenosti. Ipak, mislim da ima vise ljudi koji ne znaju zatvoriti vrata nego sto ima nepismenih….
Dovoljno je prvi put otvoriti /zatvoriti vrata, pa da iskusna ruka, ruka koja hoce da razumije, osjeti gdje su vrata: jesu li sa vase strane konkavna ili konveksna. Vrata se najcesce krive. Sta da se radi: nismo svi ni aristokrate, ni novobogatasi, pa da ugradjujemo vrata od punog drveta. E ta je lako zatvoriti: jednim prstom, ona sama traze svojom tezinom mjesto za sebe u zlijebovima dovratka, stoka vrata. Ne, nasa su od iverice, pa se krive. A krive se ili od nas ili ka nama (pa su ili konveksna ili konkavna). I onda kad ih osjetite, recimo, konveksna vrata, krive se tako da im trbuh ide naprijed, kad ih zatvaramo (i otvaramo) moramo u trenutku priljubljivanja uz stok, moramo u tacno odmjerenom trenutku dodati malo sile (na sebe). Taj trenutak se lako odredi – samo treba u tom momentu, sjetiti ga se. Isto je i sa otvaranjem: ne moze se samo otvoriti, vec se mora prvo privuci, na sebe, pa otvoriti. Ako samo otvorite, vrata koja su svojom zakrivljenoscu vec napustima svoj stok ili su na putu da ga napuste, ona ce vam orgovoriti onim neprijatnim zvukom lomljenja, skljocanja, metala na metal. Isto je i sa zatvaranjem: „samo“ ih zatvorite (bez dodatne sile priljubljivanja), na prvi novi nalet promaje, otvorice se. A onda je novi „bang“ samo pitanje trenutka…
Sacuvajte kucu. Zatvarajte vrata. Mislite na vrata dok ih zatvarate. Jednostavno?
