Da, da meni jos odzvanja u usima.
Pucanj, znaci signal, znak. Znak za pocetak … trke, lova… Ovdje je u pitanju lov. Lov na ljude, na onu veliku grupu koja svjesno ili nesvjesno zadje u … dzunglu? Ne, u prodavnicu. Obicno u lovu imaju neka pravila. Prvo ima – lovostaj. Ovdje nema. Ovdje, makar u Svedskoj vlasti definisu koliko se smije ubiti vukova, medvjeda, risova, jelenova. Znaju ih sve do jednog, u glavu. U papak. O nama niko ne vodi racuna. Putin je poveo jedno tuzno, nesrecno, opasno, tragicno kolo i sad smo svi u panici. Mediji skloni Zapadu, neukusno (takodje u panici!) pisu stalno o skorom njegovom kraju i porazu, ali iza svake takve „vijesti“ nazire se strah od neznanja koliko zapravo ima snage u toj mracnoj i bolesnoj drzavi?? Sankcije, oruzje za Ukrajinu, podrska, tapsanje po Zelenskom, strah u ocima Putina, Putin – dvojnik, ubijeni generali… nista! Strah je kod nas, ako ne veci nego u Rusiji, onda makar isti. Razlika je samo u tome sto Rusi pojma nemaju sta se dogadja, dok ovamo, na nasoj strani, svaki pojedinac ima osjecaj da je upravo shvatio sve tajne geopolitickih kretanja. A kad taj pojedinac „shvati“ i kad ga zahvati (opravdani) strah, reaguje u panici, refleksno – povecanjem cijena za ono sto on, muzenik ima za trziste. Srecom (?) nemamo svi produkte za trziste, ali zato ostajemo potpuno ogoljeni i izlozeni odstrelu.
Ja sam bio u Beogradu 1993., sa malim tek rodjenim djetetom. Znam sta znaci hiperinflacija i gubitak vrijednosti novca u roku od 24 casa. Znam sta znaci dobiti platu u milijardama, a moc da kupis samo novine (Vreme). Naravno bilo je i tada armija ljudi koja je ekonomski pobijena i udavljena, ali kao drustvo, imali smo ipak makar jedno sidro, pa ko je imao mogucnosti da se veze za njega, prezivio je. To sidro se zvalo DM ili njemacka marka. Ko je imao prelijepu Klaru Suman (100 DM) mogao je daleko dogurati. Danas, ovdje na Zapadu, nema nikakvo sidro. Samo jedna distopijska scena koja podsjeca na film Knjiga o Eliju (D. Vasington): svuda okolo male grupice naoruzanih, ali i ocajnih bandita koji bi da vas opljackaju, ubiju ili – pojedu. Banka i njene kamate, prodavnica sa cijenama hrane, pumpe i benzin, energija, struja, usluge, putovanja, hotel, plaza i lezaljka… Kad izadjem na ulicu, osjecam se kao neko ko ima povez preko ociju, pa te zavrte i puste, a onda sa svih strana pljuste udarci po glavi.
Gdje izmucena dusa moze da nadje makar malo „radosti“? Uvece, kad lov malo popusti, mada i struja i kamate i dalje rade na vasem propadanju, sjednete ispred TV i gledate vijesti. Novinari ce se pobrinuti da vam bude dobro, jer ce vam servirati samo uzas. Svaka nova vijest gora od prethodne, a vama nekako milo, jer evo ima ih dosta kojima je teze nego vama. Zanimljivo u sta se sreca pretvorila: bolje mi je nego u Kabulu?!!
Jugonostalgija 