Mi iz komunistickih zemalja, ukljucujuci tu i Svedsku, malkice smo zavidili „amerikancima“ jer mogu da planiraju svoja primanja i uticu na porez. Mi ne mozemo: mala kriza i svi dizu (opstina, regija, drzava). A „amerikanac“ fino, sebi zacrta strategiju zdravog zivota, pa pazi sta jede, sta pije, sta udise, trenira… I kad vidi da to dobro ide (znaci nije ni genetika losa!), moze malo da prigusi uplate u privatno, zdravtstveno osiguranje: ocito nece se mnogo tu trositi. A ja ne mogu! Moj procenat je uvijek isti…
E sad kad idem u penziju, imam sansu da sve ovo vratim na pravo mjesto.
Kako?
Pa fino. U Hrvatskoj se moze zivjeti kao Hrvat u penziji sa penzijom iz inozemstva. Ili kao stranac sa kucom za ljetovanje u Hrvatskoj. Gdje je kvaka?
Pa u zdravlju. Tamo gdje zivis, tamo placas porez. Kao Hrvat sa inozemnom penzijom, zivim sjajno u Hrvatskoj, ali – kad zatreba lijecim se u Hrvatskoj. U Svedskoj samo da prezivim, dok me ne spakuju nazad. Kao gost u Hrvatskoj, a Svedjanin, mogu teoretski ocekivati i da me Svedska preveze avionom nazad u Svedsku na lijecenje: besplatno. Znaci dilema je da li se lijeciti u Hrvatskoj ili u Svedskoj? Zamislite Njemca u Svedskoj. Ili Francuza, Spanca… Svi oni imaju luksuz da zapravo nemaju ovu dilemu, pa biraju prebivaliste (zemlja kojoj placas porez) prema cistoj ekonomskoj racunici.
A, ali meni je ostalo da kao „amerikanac“ rezonujem: ako izgleda da meni ne treba nesto veli zdravstvene zastite, sto bi ja placao Svedjanima porez? Sitne stvari mogu valjda i u Hrvatskoj da se rijese? Zubi su ionako jednako skupi (jer ne pomaze placanje poreza?!).
A kako je „ono drugo“ sto ide uz, paralalno sa zdravstvenom uslugom?
E, tu sam ja hendikepiran!
Jeste u Hrvatskoj, sjedimo svi zajedno, nas 10-15 u cekaonici, gledamo se sa mrznjom, a doktori prolaze u klompama, zabrinuti, zamisljeni, ljuti. Ne vide nas. Cekamo. Vrata se otvore, ali nista. Pa opet cekamo. Namjestaj u cekaonici jugoslavenski, bas kao i plakati po zidovima: „Nisam pitao, nisam, cuo, najcesci uzrok nesrece“. A kad te natmurena sestra prozove, najradije bi – otisao kuci.
U Svedskoj se u cekaonici upises u postavljeni automat da oni unutra znaju da si tu. Platis tu odmah na terminalu ili trazis da ti posalju racun (simbolicna suma, koja je manje od 5% prosjecne usluge, kako je ovdasnji ekonomi cijene. Tih 18 EUR platis i kad ces na magnetnu kameru i na operaciju ugradnje proteze kuka i na lijecenje citostaticima). Oni te prozovu, u tacno zakazano vrijeme … e tu pocinju moji problemi! Bio sam vise od 20 godina na toj strani. Znam kako disu, sta govore, kako glume, kako se kriju (kad ne znaju), znam da te mnogo ne cuju (usput, u ovdasnjoj lokalnoj novini, ima jedna stalna rubrika, gdje citaoci mogu poslati pohvalu kratkim komentarom bilo kome u gradu: za doktore, najcesci kompliment je: „Hvala sto si me slusao“???!!). Tako da kad se ova pojavi u cekaonici, pa se kezi, pa je pateticno ljubazna… znamo se. Pa u ordinaciji, doktor se predstavlja, predstavlja sve prisutne, samo sto mi diplomu ne pokazuje, a onda ide serija nepotrebnih pitanja, koja ide u nedogled, bez obzira koje ja odgovore dam…. slusa?
I tako, ocito za mene nema rjesenja. Zapravo, najbolje bi bilo, postati Hrvat (znaci zivjeti u Hrvatskoj od svedske penzije, krpiti male stvari po tijelu, a kad dodju ozbiljne, povuci se jos dublje u svoju kucu i provesti lijepo te poslednje dane. Jer znate sta tvrde doktori palijativne medicine?
Svaki bolesnik od raka, morao bi biti pusten na miru poslednja tri mjeseca zivota. E sad sam ja u prednosti! Kad dobijem dijagnozu, nadjem fino pouzdan izvor informacije sa prognozom, pa ako je manje od 3 mjeseca, zakljucam vrata, pustim Belinija i citam ponovo najljepse knjige koje sam kroz zivot citao.
Jugonostalgija 