Norme i etika

Pratim svedske medije. Dvije teme su me posebno zaintrigirale i rekoh, hajde da ih prevedem na srpskohrvatski…

Norme ili etika? Zanimljivija mi je tema Norme, pa cu nju ostaviti za poslije.

Etika? Novinarska etika. Nekakva na brzinu sklepana podmorica (skoro pa rucni rad, amaterska, iz garaze…) sa 5 bogatih ljudi (platili 250 000 EUR samo da udju?!) hoce da kolabira. Bukvalno. Dolje na toj dubini je pritisak na kvadratnom .. bilo cemu, oko 300 puta veci nego na povrsini. Naravno, sto je povrsina na koju pritisak djeluje manja, to je efekat veci (nije isto ako na vasem novom parketu stoji slon, ili zena u stiklama). To se zove implozija (za razliku od eksplozije, kada se parcad udaljevaju). Ali nije rijec o fizickim detaljima (ovaj dio je pisan kad su oni imali kiseonika za jos 24 sata); rijec je o poredjenju sudbine umiranja 5 bogatih ljudi i c. 600 emigranata negdje na Mediteranu. E ovo muci normalne, stabilne novinare: zasto pisati toliko (iz minute u minut) o petorici, a ne o 600? Ima li ovdje uopste dileme? A posebno, morale dileme? Ona petorica su poznati (nekome, meni nisu) i bogati. Pa su plaili nesto o cemu mi mozemo samo da sanjamo – samo da bi usli unutra. Pa tu su jos i otac i sin…. Iz Libije? Pakistan? Krece 800 ljudi, cija nam imena definitivno nista ne znace. Platili su neku sumu, koja nije bas nemoguca: ne kazem, nije ni mala, ali u poredjenju sa cetvrt miliona EUR… I mozda najvaznije: inflacija! Isto se dogadja svakog mjeseca! Ne moze biti vijest nesto sto se ponavlja, bez obzira koliko tragicno bilo; vijest je ono sto se dogadja jednom za zivota. A sad porediti zivot nekog momka iz Somalije i zivot sina pakistanskog milionera, nema smisla: oboje imaju svoj zivot koji bi trebao biti „svetinja“, nesto sto se cuva. Ali i njegov i njegov.

Sta hocu da kazem? Mogu ljudi da , s pravom kritikuju ovu neravnotezu u novinarskom izvjestavanju, koliko vole, ali – dzaba! Mi, ja, svi- uvijek cemo se radije pridruziti izvjestaju koji unosi malo vise privatnosti nego sto samo broj znaci. Kvalitet protiv kvantiteta. Zvuci kao dijalekticki materijalizam? Pu, pu, pu, daleko mu lijepa kuca bila!

Normer.

Direktni povod. Neka zena, debela, ruznjikava, teotvirana, izbodena pirsninogom…, kaze da se bolje osjeca na internetu nego u realnom zivotu. Na internetu, ona moze da emituje proizvode svog mozga neopterecena komentarima konzumenata o njenom izgledu. Kad izadje na ulicu i kaze nesto jednako pametno kao iz svoje sobe na internetu, niko je nece shvatiti pretjerano ozbiljno, jer ce je svi prvo – pogledati. I to je za nas dilema (za nju nema dileme: ode u mrak svoje sobe, sjedne za kompjuter i – krene): da li cemo gledati, ali zanemariti, zatvoriti oci da ne vidimo ili- sta? S. Houkins. Fizicar koji je sjedio u kolicima i komunicirao preko zvucnika- tesko da bi se neko zaljubio u njega, ali-svi su ga slusali, otvorenih usta. Da, da, jedan je Stefen, a ovih kao nasa „debela, ruznjikava…“, ima bezbroj. Ali, zar ne bi trebao biti isti ulazni kriterij: da cujemo sta kaze? Bi, ali nije! I opet ta iritirajuca kolizija izmedju onoga sto bi trebalo i onoga sto se desava. Demokratija? Vecina? Je li vecina uvijek bolje rjesenje? Vecina se ponasa odvratno prema „debeloj, ruznoj…“, a manjina bi da je prvo poslusa. Ali zar nije vecina- jos od anticke Grcke, zakon? Nemam odgovor (za vas – svoj, znam).