Staviti znak pitanja u naslov? Jok! Ovo je cinjenica, a ne pitanje.
Kad primjetite da se neke teme ponavljaju (mada su uvijek jednako nove i osvjezene), onda znajte da su to fenomeni koji me uvijek i iznova inspirisu, ili bolje receno – provociraju. Jedna od takvih je i nas jezik. Neko ce mozda zlurado odmah upitati: „Sta znaci nas jezik?“ Da odmah to rijesimo: ko govori neki drugi, neka odmah napusti ovaj tekst, jer ga nece razumjeti.
Stvari i pojave imaju svoju vrijednost. Nekada je nemoguce odrediti vrijednost, ali to ne znaci da je nemaju. I jezik ima svoju vrijednost – o tome se valjda ne moramo ubjedjivati. Moze da se pomisli da je ta vrijednost velika. Da, jeste, ali ima jedna oblast gdje je ovaj jezik bezvrijedan! Kvantna mehanika (KM). Za potrebe kvantne mehanike, jezik nas sputava i vise odmaze, nego sto pomaze. Samo fundamentalni primjer: cestica. Kad se kaze cestica, svi imamo vrlo jasnu predstavu i za vecinu ljudi najubjedljivija ilustracija je popdignuta prasina sa suncevom svjetloscu u pozadini. Ali u kvantnoj mehanici, to sto se zove cestica, daleko je od nase predstave i po izgledu i po ponasanju. No, zacudo, necemo danas o KM*.
Vrijednost stvari i pojava moze da se razori inflacijom. Isto vazi i za jezik. E, to je tema danasnjeg teksta.
Nekada je vazilo da si jezik mogao da ucis, da upotpunjavas i prosirujes, citanjem dnevne novine Politika. Politika je nas „najstariji dnevni list na Balkanu“, pa je jasno da je makar u prvoj polovini svoga dugog vijeka, imala zestoku kadrovsku politiku i selekciju novinara koji su mogli pisati za Nju. Slavoljub Djukic, Milojevic, Prlja…, nisu nista manje vjesti pisci od bilo kojeg knjizevnika i u njihovim tekstovima se uzivalo. A za razliku od knjizevnika, u njihovim teklstovima se i uzivalo i iz njih se saznavalo. A onda je proslo 50 „debelih godina“ i prema urodjenom balkanskom casovniku, bilo je vrijeme za nove uzase. Na neki nazin te drustvene oscilacije se mogu porediti sa morem. Sjetite se kada ste nekada rano ujutro setali pored mora. Bonaca. Mirise. I – bistro. Sav talog je pao na dno i voda je u cijeloj svojoj dubini bistra, providna i cista. E to su godine mira i prosperiteta. A onda naidje jugo, tramuntana i podigne sve od najdubljih slojeva do povrsine. More postane kafeno, a po povrsini trava, kese, fekalije… E to su drustveni nemiri. I onda ne cudi da na celo Politike dodje neki mediokritet Antic, koga su zvali „Struja“. Nazalost ne radi se samo o marginalnom fenomenu da jedan pogresni novinar prima platu, umjesto nekog drugog, mnogo boljeg. Ne – radi se o zagadjivanju prostora, sirenju smrada i rusenju osnovnih ljudskih vrijednosti sto sve zajedno dovede do duhovnog bauljanja citavog drustva. Ne mislim ja da je samo Struja ponio na svojim plecima citavo ovo rastakanje drustva, ne – on je samo jedna od fekalija na povrsini drustva, pojava koja ilustruje citav masovni fenomen.
I onda imate i na izvoru jezika (mediji – knjige niko vise ne cita) i medju obicnim ljudima u svakodnevnoj upotrebi, jezik sa dramaticno redukovanim fondom rijeci, jezik koji sve vise i vise podsjeca na mumlanje. U jeziku se vrti ograniceni broj rijeci i one zbog svoje pretjerane upotrebe, gube sve vise i vise na svom znacenju (inflacija), a njihovi korisnici postaju vidno sve nervozniji, jer i pored zestokih rijeci, osjecaju da su se nedovoljno izrazili. Bas kao bolesnik sa motronom afazijom koji moze da slozi u glavi recenicu, da u mislima artikulise ideju, ali nema – produkta. Nema glasa, ni rijeci. I pocne da place. Vidjeli ste svi slicne mucenike.
Evo i uvom pasusu ste mogli naci moj primjer! Ja sam se osjetio nekomotno da kazem „jako redukovano“, pa sam odabrao rijec „dramaticno“. Dramaticno?? Sta cemo kada naidje neka pojava koja je vise emotivno opterecena od ovog socioloskog fenomena? Koja je rijec „jaca“ od „dramaticno“?
U nasim medijima i u nasem govori sve vrvi od rijeci kao sto su „zestoko, strasno, stravicno, uzasno, dramaticno…“. Kad mi docekamo da sluzbenik ne otvori vrata kancelarije u vrijeme koje stoji na vratima, mi kazemo :“Uzas, strasno“. Svedjanin kaze … najradije nista, ali ako ga se pita: „Malo cudno“. Skoro da je pravilo da u svedskom jeziku, odnosno u upotrebi svedskog jezika, oni imaju, naravno iste atribute, ali uvijek atributu prethodi prilog za nacin koji prepolovi snagu atributa. To je kao kad jedete, pa ostavite jos malo za poslije, da se nadje. Kad se poredi nas jezik sa svedskim, ne moze se zanemariti i razlika u mentalitetu nas Balkanaca i njih Svedjana. I ta razlika ide u istom pravcu kao i razlika upotrebe jezika. Oni su mirni, stabilni, umjereni, kontrolisani. Mi smo sve – suprotno, pa nam i jezik trazi adekvatnu podrsku. Ali kako pada kvalitet publikovane rijeci u drustvu i mi, svakodnevni konzumenti, pocinjemo da mucamo i mumlamo uz praskavo izbacivanje teskih bombasticnih izraza, tu i tamo.
A zapravo je incijalna kapisla za ovaj tekst bila jedna recenica iz knjige. Autor kaze da je“… Kant primjetio pretjeranu harmoniju koja implicira ucesce Bozije ruke, pa je to shvatio kao skandal razuma…“. A nas bi novinar napisao“… ma daj, strasno, to je uzas, nemoguce…“. I mi s njim….
* Muceni Srbi iz Srbije kad vide skracenicu, odmah dobiju oviseni krvni pritisak zbog asocijacije na sjever Kosova…
Jugonostalgija 