Knjige koje su me „udarile“, 1

Samo neke uvodne napomene!

Nece ovo biti nikakav produbljeni prikaz 4 knjige koje su ostavile utisak na mene. Ne, moja potreba je da ih pomenem, iznesem na svjetlo dana, za trenutak odvojim od zaborava, a vi… ako hocete… To je vec vasa stvar.  Jedan znaci, da ce biti i dva: knjige koje su me nedavno „udarile“. A i ovo sa udaranjem je sigurno jasno: covjek procita knjigu i osjeti istog trenutka (ili mozda tek kasnije?) da je izbacen iz ravnoteze, da je sadrzaj poremetio njegov do tada vazeci nacin misljenja i gledanja na svijet oko sebe. A „jedinica“ govori o periodu kada sam bio gimnazijalac i kada sam procitao prve „prave“ knjige ili mozda je bolje reci, knjige koje sam procitao u pravo vrijeme, jer sam tada bio najosjetljiviji i najpodlozniji njihovom efektu. Cak mi se cini da se sve desilo samo jedne, iste godine, ali to je vec dio procesa starenja, kad se vremenska linija, posebno njen pocetak, sve slabije i slabije vidi, a pojedini dijelovi potpuno nestanu. U drugom dijelu o knjigama koje su me „udarile“ nedavno, mada u jednom dugom zivotu, sve je relativno kad govorimo o vremenu.

Mislim da se radilo o 1974? Stara gimnazija u Mostaru. U prvom razredu smo imali pravo zadovoljstvo biti djaci Borivoja Borozana. On nam je predavao srpskohrvatski jezik, kako se predmet iz politicke korektnosti, posebno u Bosni i Herecegovini, tada zvao. Sa njim smo pretresli jednu fantasticnu knjigu, tirkiznih korica, sa naslovom u tamnoplavom kvadratu. Tu je pisalo Teorija knjizevnosti sa teorijom pismenosti od profesora Dragise Zivkovica. Ne, nije ovo jedna od „tih“ knjiga, ali ko je imao srece da prodje ovu knjigu uz lagnu prijetnju Borazana da nece proci razred, naucio je divne stvari. Meni su najvise ostale u sjecanju stilske figure….  Ali, kao sto rekoh, ova knjiga nije jedna od…

Sledece skolske godine, nesta Borozan? Nikad se nije saznalo zasto. Na njegovo mjesto je dosla Jelena Kovac, mlada pametna, ambiciozna nastavnica (onog istog jezika). Sa njom smo se sreli sa prve dvije knjige sa spiska….

Braca Karamazovi, od Dostojevskog. Zapisi iz Mrtvog doma, takodje Dostojevski.

Ali prvo! Ljeto prije drugog razreda Gimnazije (Stara gimnazija, da se ne zaboravi!) sjedim na klupi pod akazom (bagrem?) u Bijeloj. Klupa na vrhu plaze, sto znaci 4 m od mora. Sad sam vec gimnazijalac, nesto imuniji na tvrde, konzervativne stavove moje rodbine kod kojih ljetujem, sto znaci slobodan da izadjem iz avlije cak i u vrijeme kada „svi normalni ljudi spavaju“. Da objasnim. Ne, ne radi se o veceri ili noci. Radi se o podnevu. Izmedju 12 i dva popodne. Do prije samo 4-5 godina, Bijela (koja je danas jedna od turistickih supersila na crnogorskom primorju – mislim, kad bi se sprdali!) je u to doba dana, posebno ljeti po rozopeku, bila prazna kao Damaskus nakon sirena vazdusnog napada. Ne samo tu na par metara od mora, zapljuskivanje mora i njegovo ritmicno pristupanje pijesku plaze, mogli ste cuti i iz kuce! Plaze su bile prazne, djeca su morala biti tiha, a staiji su spavli. Mozda se neko sjeca? Rucak u podne, pa – prilegnes. E ne daj boze da se neko dijete cuje i da vristi od zadovoljstva u moru. No, vremena su se promijenila. Bas kao i Daunton Ebi (Downton Abbey) i u Bijelu je stigla sloboda (??). Ili makar promjena ideologije? Prvo smo mi mladji dobili pravo da mozemo napustiti domove cak i u vrijeme kolektivnog spavanja, a onda su stigli turisti i nista vise nije bilo kao prije. U medjuvremenu je nasu pontu, plazu i klupu, i akaz, oteo  brat jakog covjeka drzave i tu izgradio bunker opasan zidovima. Ti su zidovi zgodno stitili pristaniste od nepotrebnih znatizeljnih pogleda iz vrijeme kada je drzava bila izlozena sankcijama, pa su brzi gliseri donosili nesto Marlboroa iz Italije…. Zaboravimo to odmah i vratimo se u romanticne 70-e godine kada su turisti isli samo u Gradac ili Crikvenicu, a Bijela je bila brodogradiliste i – tacka. I tako sjedim ja na klupi, krijestavci oslobadjaju karakteristican zvuk mada se moze reci i da vlada tisina. More sa maestralom, valovito, kristalno cisto (sad se moze vidjeti samo na sjevernim stranama hrvatskih otoka) i – prazno?! Nigdje nikoga. Avgust mjesec. Do mene na klupi moj rodjak, nekoliko godina stariji, Ne znam sta je on tada studirao, nije ni bitno: sve njegove misli su bile uvijek uperene samo ka bogu i vjeri. U ruci je drzao knjigu, zapravo skriptu (korice nesto deblje od papira, a na papiru slova pisace masine Biser). Knjiga se zvala Apologetika knjiga 1, Naucno opravdanje religije od protojereja Lazara Milina. Ta je knjiga (skripta) pomagala studentima Bogoslovije, ucila ih da razumiju zasto je religija jedna objektivna i argumentovana djelatnost. Djelatnost, je valjda prava rijec? Tesko da se moze  reci nauka? I tako je on zapravo meni to popodne dao prve lekcije iz kreacionizma. Svijet je nastao kreacijom Boga. Slijedili su jedan za drugim argumenti: kako j moguce da oko muve ima tako slozenu strukturu? Evolucija? Slucaj? Kako je to moguce? To je jednako vjerovatno kao kad bi dali dvogodisnjem djetetu dovoljno slova i onda ih ono slozi u tekst Biblije. Nisam ja poslije tog razgovora napustio skolu i otisao u manastir, ali cinjenica je da i razgovor i dijelove knjige pamtim i dan danas.

I tako poremecen dodjem do Jelene Kovac i Dostojevskog! E sad, kako bi ja mogao znati u drugom razredu gimnazije da je na istoku u Rusiji Dostojevski bio isto ono sto je na Zapadu bio Kant?  I da su se obojica uznemirili zbog talasa prosvetiteljstva. I da su obojica reagovala, mada, svaki na svoj nacin: jedan kao knjizevnik, a drugi kao filozof? Nikako! Uh,Dostojevski je, kazu bio izveden na strijeljanje, koje je srecom zaustavljeno. Kad se vratio, postao je religiozan. Kazu. Njegova je izreka da je bez Boga, sve moguce i sve dozvoljeno i da bi zato trebalo Boga izmisliti (zapravo zbog prosvjetitelja, vratiti) cak i ako ne postoji. Svoje dileme je umjetnicki izlozio kroz Velikog inkvizitora i njegov dijalog sa skeptikom Ivanom Karamazovim (Mitja je sigurno bio negdje p’jan ili je nekoga bio, a Aljosa je bogobojazljivo cutao i brinuo…). Ove sam diskusije i dileme upijao lezeci na tepisonu porodicnog stana u Splitskoj ulici br. 2 („iznad mesnice“) slusajuci Led Cepelin i Kasmir. I sada kad slusam Kasmir, ja „cujem“ i vidim Bracu Karamazove…. Zapisi su me uveli u onu (ovdje ranije pomenutu kravu) koja je pasla, pasla, dok je nisu poveli na stratiste. I ona je dala Fjodoru povod da ucvrsi svoju vjeru u Boga, nalazeci da je  zapravo jedina razlika izmedju krave i covjeka: razumijevanje smisla zivota. Covjek kao razumije, a krava ne.  A smisao bi trebao biti Bog.

Nesto sam tada, te 1974. napisao o Dostojevskom i njegovoj religiji, ali je profesorica Kovac smatrala da je izuzetno, pa me je vodila iz razreda u razred da citam i da diskutujemo. Taj je dogadjaj sigurno imao minornu i filozosku i umjetnicku vrijednost, ali je napravio snazan udar i pomak u procesu mojeg formiranja i gradjenja identiteta i samopouzdanja. A to se ne zaboravlja kad imas 17 Godina.

Vrijeme leti. Za cas 1983. Igalo. Banja. Dosada. Koleginica (L. K), starija od mene, a sa nekim starim beogradskim kardiologom (P. M), dva puta starijim od nje… Oboje aristokratskih manira, pokreta i izraza. Od nje dobijem na pozajmicu knjigu Jerusaleme, Jerusaleme od Dzejmsa Karola. Ostanem vjecno i snazno vezan za Jevreje i njihovu istoriju iako to tada nisam znao. Ta me je knjiga iz podsvijesti vodila kasnije u zivotu prema Singeru, E. Kisonu, i „ostalim“ Jevrejima, ali onda sve vise ili gotovo iskljucivo kroz publicistiku, mada ce sledeci esej (dio 2) poceti sa beletristikom, cija tema opet ima isto ishodiste: Jerusalem 35 Godina nakon Isusovog rodjenja…..